Crveni luk: preobraženi Ljepotom

Bio sam na rubu komposta s dva svježe ubrana crvena luka i spirao prljavštinu s ljuske. U to vrijeme moj se um motao po neugodnim mislima, osjećao nepravdu u određenoj situaciji, preispitivao kako mi je učinjena nepravda. Nisam siguran kome sam iznosio svoj slučaj. Ne crveni luk.

Dok sam skidao vanjski sloj jednog, sunce je uhvatilo njegovo crvenilo, obasjalo ga poput rubina, a ja sam ostao bez daha od njegove zapanjujuće ljepote. Misli su se smirile, a crveni sjaj upio je moje biće u znak zahvalnosti i strahopoštovanja.

Odjednom sam se osjećao blesavo zbog onoga što se sada činilo beznačajnom zadubljenošću. Ovdje sam bio okružen ljepotom, ali nisam bio prijemčiv za nju, dopuštajući sebi da budem zaglibljen u mislima ne o sadašnjosti, ne od pomoći, i prepreka da budem prisutan.

Trenutak milosti izvukao me iz tog stanja i pokazao drugu mogućnost, još jednom pokazao da izbor koji napravim svojim mislima čini svu razliku u mom svijetu. Bio sam mrzovoljan i mračan i odjednom me preobrazila ljepota.

Želio bih reći da je ovaj uvid promijenio moje mentalno ponašanje i da sam se zauvijek nakon toga odrekao razdražljivih misli, umjesto toga tražeći pronaći ljepotu i biti dirnut njome. Ali to nije slučaj. Crveni luk je, međutim, nastavio biti učitelj na ovim prostorima.

Zimi, vadeći luk s mjesta gdje se čuvao tijekom dugih hladnih mjeseci, ponovno me zaokupila živopisna duboka crvena boja osušene kore, čiji su se uzorci otkrivali poput geometrijskih vitraja. Ovo iskustvo podsjetilo je na ono nekadašnje na kompostu. Ovaj put nisam bio zaglibljen u mrzovolju, samo zapravo uopće nisam bio tamo. Gdje je moj um bio kad ga je iznenada ova blistava tamnoljubičasta crvena povukla u sada? Sad je bio pun, bogat, živ. Ono drugo mjesto? ni sam ne znam.

Izvlačeći crveni luk iz tla, guleći tvrdu, prljavštinom optočenu vanjsku koru, vidim bijeli sloj nalijepljen na tamnocrveni. Tamna boja iza blijedog sloja otkriva mrežu uzorka, sličnu opeci, stanicama kože koje se vide pod mikroskopom, slojevima slojeva unutarnje kore drveta. Opet sam zarobljen ljepotom i čudesnim uzorcima u prirodi.

To me šalje u šetnju vrtom s namjernom namjerom traženja ljepote. Otkrivam ga posvuda. Blistavi cvijet tikve, tako intenzivno žut da izgleda kao da ima svjetlost unutar latica, oduševljava i mene i pčelu koja se radosno migolji unutra, zuji od zadovoljstva. Svjetlost kroz lišće kupusa otkriva uzorke žila koje izgledaju poput razgranatih uzoraka drveća zimi. Listovi mrkve poput paprati lagano lepršaju na jedva primjetnom povjetarcu, pernati ples. Posvuda je ljepota.

Prisjećam se dijela pjesme plemena Navajo i razumijem ga na novi način.

S ljepotom mogu hodati

S ljepotom ispred sebe mogu li hodati

S ljepotom iza sebe mogu li hodati

S ljepotom iznad sebe mogu hodati

S ljepotom svuda oko sebe mogu li hodati

U starosti, lutajući tragom ljepote, živahan, mogu li hodati

U starosti, lutajući tragom ljepote, živim ponovno, mogu li hodati

Završen je u ljepoti.

Završen je u ljepoti.

Što je tajna ljepote? Kako se to može objasniti? To je više od perspektive, koja leži u oku promatrača. Simone Weil je primijetila: "U svemu što nam daje čisti autentični osjećaj ljepote zaista postoji Božja prisutnost. Postoji kao da postoji utjelovljenje Boga u svijetu i to je naznačeno ljepotom. Lijepo je eksperimentalni dokaz da je utjelovljenje moguće."

Ova ljepota – način na koji izaziva mentalni dah, zaustavlja misli i dovodi me do radosti u trenutku – navodi me na pomisao da je to veći dio umjetničkog impulsa. Želja je uhvatiti i podijeliti doživljeno strahopoštovanje, stvoriti ono što će donijeti trenutak zaustavljene misli, udubljenja, prepoznavanja obrazaca i slojeva i značenja.

Ljepota ima moć transformacije. Crveni luk više nije isti – on je portal za čuđenje, sjećanje, strahopoštovanje i zahvalnost. U vrtu je lako pronaći ljepotu, ali također učim da je ima posvuda.

Mogu li okrenuti svoj um, prilagoditi svoju pažnju, da ga pronađem?