U nastavku je transkribirana verzija Albericovog izlaganja na Awakin Circleu u Kaliforniji 2017. godine.
Svaki put kad udahnemo, izmjenjujemo kisik i ugljikov dioksid. Što je točno taj ugljikov dioksid? To su mali dijelovi nas, mali izgorjeli dijelovi nas koji nam više ne trebaju. Šaljemo ih van sa svakim udahom.
Prije nekoliko godina, Tyler Volk sa Sveučilišta u New Yorku želio je shvatiti koliko točno atoma ugljika oslobađamo sa svakim izdahom? Ispostavilo se da je to pola milijarde trilijuna atoma ugljika sa svakim izdahom. To je petica iza koje slijedi 20 nula. To je puno malih dijelova nas koje izdišemo sa svakim izdahom, zar ne?
Sljedeći korak bio je shvatiti: "U redu, koliko daleko ovi putuju i koliko daleko moram putovati da bih ponovno susreo jedan od ovih atoma ugljika?"
Ukratko, ispada da gdje god idete u svijetu -- Antarktika, Sjeverni pol, Afrika, gdje god vam padne na pamet -- svaki metar zračne kugle oko vas sadrži 50 atoma ugljika iz svakog vašeg izdaha tijekom prošle godine. To vrijedi zastati. 50 atoma ugljika iz svakog vašeg izdaha tijekom prošle godine dočekat će vas gdje god idete na Planetu Zemlji.
To znači da dotičemo i atome ugljika svih ostalih. Međusobna povezanost nije apstraktan koncept. Ona je vrlo, vrlo stvarna. Nema vlati trave na ovoj Zemlji koja ne sadrži tisuće vaših atoma ugljika. Nema vlati trave na ovoj Zemlji koja ne sadrži tisuće atoma koji su nekada činili Budino tijelo ili Isusovo ili Gandhija ili Džingis-kana ili Hitlera ili Mozarta ili Bacha. 
Što se događa s tim atomima ugljika? Apsorbiraju ih drveća, koja proizvode hranu za nas, putem koje ponovno unosimo te atome ugljika -- i ciklus se nastavlja.
Neki od tih atoma ugljika koriste se za stvaranje strukture koju će te biljke koristiti za prehranu, a neke od tih struktura su drvo. Drvo na ovoj gitari potječe s 400 godina starog stabla, pa kad bih uzeo ovu gitaru i svirao Bacha, doslovno bih svirao Bacha na svojoj gitari!
Neprestano se obnavljamo, sa svakim udahom. 97% atoma u mom tijelu trenutno je iz prošle godine. Nekoliko njih ostaje malo dublje u tijelu, ali općenito svakih sedam godina, mi smo samo potpuno nova stvorenja.
Sve je prolazno, i svatko od nas je samo privremena koncentracija atoma ugljika.
Kada ti atomi ugljika, animirani sviješću i energijom, napuste naša tijela, napušta li ih i svijest? Ne znam. To je pomalo misterij. Ali volim misliti da svaki put kada izdahnemo, ako pošaljemo namjeru, pozitivnu namjeru o tome da netko ima lijep dan, možda stvori domino efekt.
U tom duhu, pjesma koju bih danas želio ponuditi je Pass it Along. Napisao ju je moj prijatelj, Scott Cook iz Kanade:
Ova gitara je nastala od drveta, od tijela drveta
Kroz radionicu graditelja lutnja, sada mi je posuđeno
I dobro je društvo nakon večere, i baš mi dobro leži u rukama.
Ali jednog dana neki drugi pjevač s rukama poput mojih
Izvući će pjesme puno ljepše, još uvijek skrivene u njegovim žicama
I pjevati jače, hrabrije riječi nego što bih ikada mogao pjevati
I ljudima će se to svidjeti, u to sam gotovo siguran
Pa ću se dobro brinuti o tome, jer ga posuđujem od nje.
Proslijedi dalje, proslijedi dalje
Neka završi u pažljivim rukama kad nas više ne bude
Nosiš ga na trenutak
Ali vrijeme ti ga neće posuditi na dugo
Ne posjeduješ ga, proslijedi ga dalje
Ovo ovdje je moja zemlja, ponekad ju je teško prepoznati
Ali smatram se sretnim što sam rođen u njemu
I zahvalan sam za prava koja su drugi teško izborili
I možeš biti siguran da ću se boriti kad pokušaju da ih vrate
Oh, i svugdje su učitelji, iako su neki pali putem
Riječi koje su izgovorili još uvijek dopiru do nas, baš kao što me ti danas ovdje učiš
I možda to ne govoriš glasno, ali je jasno u onome što radiš
I nadam se da ću te učiniti ponosnim, jer sam ga posudio od tebe
Čini se da smo ovih dana u žurbi da zgrabimo sve što je ostalo za upotrebu
Patentiranje otkrića, stvaranje sjemena koje se ne razmnožava
Ako je naša vizija tako uzka, vidimo samo kupljeno i prodano
Završit ćemo kao faraoni, pokopani sa svojim zlatom
Svi smo ovo gurali naprijed, svi smo bili vođeni svojim strahom
Ali rijeka pjeva pjesmu koju moramo tiše čuti
To je na licu svakog djeteta, novo i puno nade poput stabljike
Najbolje biti nježan s ovim mjestom, jer ga posuđujemo od njih.
Proslijedi dalje: Lutjar Dijeli Pjesmu
COMMUNITY REFLECTIONS
SHARE YOUR REFLECTION
2 PAST RESPONSES
It is uplifting, thank you, though not entirely true. For example, the belief that we are brand new creatures every seven years is not based on fact. Let's cultivate the sense of oneness as it is the most fundamental spiritual truth, without embellishing it through made up sciency "facts." Thank you!
There is much beauty and goodness in the world, in all of Creation, but it requires spiritual eyes and ears of heart and soul to see and hear it. Indeed there is truly much more good going on than we can detect with physical human senses, and in it all we are far richer than we know. At the Center of it All is a Relationship, Divine LOVE, call them, it, her, him whatever you like, but know that we were created in that image of LOVE and are one with it. Find your identity there and you have found your true self, after that nothing else matters, you will simply go and be LOVE as your true Journey of life proceeds. I could say more, but the discovery must be your own, I can only occasionally help point the way or find the latch. }:- ❤️ anonemoose monk