Izuzetan rizik: Usuditi Se živjeti autentičnim životom

Kažu da duhovi stvaraju glazbu
kretanjem kroz pauze
u onome što živi.

Ako je tako, djelo ljubavi
je držati jedno drugo i slušati.

"Kad sam bio bolestan, bilo je lako odvojiti se od drugih, kao pacijent okružen njegovateljima. Iako je to, naravno, izvana bilo točno, u pravim kriznim trenucima bili smo potrebni jedni drugima, i bilo je teško razlučiti tko je bolestan, a tko dobro, tko daje, a tko dobiva. U središtu toga samo smo se strovalili u autentičnom zagrljaju koji nas je sve spasio.

"Tijekom tih dana sanjao sam san u kojem je ljubav bila vatra, a iskustvo drvo. I otkako sam shvatio da ljubav prema iskustvu oslobađa toplinu i svjetlost koja čeka u svakome od nas. Zato je iskustvo neophodno, da bismo ga proživjeli, ljubav s kojom smo rođeni postaje ono što jesmo.

"Vrijeme koje sam proveo na zemlji dovelo me do toga da vjerujem u dva moćna instrumenta koji iskustvo pretvaraju u ljubav: držanje i slušanje. Svaki put kada sam držao ili bio držan, svaki put kada sam slušao ili bio slušan, iskustvo gori poput drva u toj vječnoj vatri i nalazim se u prisutnosti ljubavi. To je uvijek bilo tako. Razmotrite ova dva stara uvjerenja koja nose mudrost i izazov držanja i slušanja.

"Prva je prastara predodžba da kad prinesete školjku uhu, možete čuti ocean. Čini se da uvijek djeluje. Proučavanje medicine otkrilo je da kad pridržite školjku uhu, zapravo čujete vlastite pulsacije, ocean vaše krvi koji vam se reproducira. Ipak, ova činjenica ne umanjuje ovu misteriju. Samo je pojačava. Jer držanje školjke uz uho uči nas kako čuti Cjelinu kroz dio, i kako pronaći svemir u nama Uči nas da kada se usudimo prinijeti drugo biće, poput školjke, svome uhu, čujemo i misterij svega života i ocean vlastite krvi.

"Nevjerojatno, svako biće ima priču o svemiru kodiranu u sebi. Svaka je duša školjka oblikovana strujama dubine. Čak i fizički, unutarnje uho — taj delikatni izvor ravnoteže — oblikovano je poput školjke. I tako, što god da se drži i sluša, pokazat će nam gdje živi u svijetu iu nama.

"Ovo nas dovodi do drugog vjerovanja: folklora da ako konj slomi nogu, mora se spustiti. Otkrio sam da to nije istina. O, istina je da se to događa. Uzgajivači pucaju u konje sa slomljenim nogama kao da se ne može ništa učiniti. Ali sada znam da to rade za sebe, ne želeći brinuti o konju koji ne može trčati.

"Upravo na ovaj način, uplašeni i sebični ljudi presjeku uže onima koji su slomljeni, ne želeći sjediti s prijateljem koji ne može pronaći sutra, ne želeći biti osedlani s nekim tko će ih usporiti, ne želeći se suočiti s onim što je slomljeno u njima samima. U tome leži izazov suosjećanja. Jer kada se usudimo držati one koji su prisiljeni na zemlju, usudimo se držati ih blizu, istina držanja i slušanja pjeva i mi se nosimo u mudrost slomljenih kostiju i kako stvari zacjeljuju.

"Ovo su tihe hrabrosti koje svi trebamo. Hrabrost da čekamo i gledamo sa svima koji jesmo. Hrabrost da priznamo da nismo sami. Hrabrost da držimo jedni druge uz uho srca. I hrabrost da brinemo o stvarima koje su slomljene.

"Polje za vježbanje ove hrabrosti uvijek su male stvari koje su nam pri ruci. Nekako, kroz praksu činjenja malih stvari s velikom ljubavlju, kako kaže Majka Tereza, učimo kako biti hrabri. Zapravo, djelo ljubavi je posvemašnja briga za male stvari. Takva briga otvara misterij. Velikodušnošću naše najmanje pažnje ulazimo u ocean ljubavi koji nas sve nosi.

"Jednostavno i duboko, djelo ljubavi je voljeti. Jer u tom činu svemir oživljava. Takva životnost je prostor koji se otvara između nas, kako kaže Martin Buber, kada se dvoje nakloni i dodirne na istinski način."