Život Kroz Objektiv Kamere

Neki tjedan, dok sam sjedio sa sredovječnim muškarcem po imenu Paul, osjetio sam se posebno dirnutim našim razgovorom. Upravo se vratio sa svog prvog odmora nakon nekoliko godina i opisivao je najvažnije događaje. "Nisam mogao vjerovati kako je ocean lijep", komentirao je. "Nikad prije nisam vidio ocean, a onda osobno vidjeti palme, pa čak ih i dotaknuti. Bilo je jednostavno nevjerojatno."

Počeo je listati niz fotografija na svom telefonu, a svaka je prikazivala sliku palme. Neka su stabla stajala tik uz plažu, dok su druga bila poredana uz cestu, a činilo se da svako pripada kući odmah iza sebe. Neki su imali više debala, a drugi su imali jednu savijajuću, elegantnu liniju. Nekoliko njegovih fotografija prikazuje isto stablo, ali iz različitih kutova i perspektiva.

Iako sam u životu vidio mnogo palmi, nikada nisam doživio da netko istinski cijeni palmu. To je ono što me dirnulo. Tijekom svih mojih odmora na toplim, sunčanim mjestima, nikada mi nije palo na pamet obratiti pažnju na ovo drveće. Uvijek su bili samo dio pozadine i nešto što sam uzimao zdravo za gotovo.

Ja sam, međutim, upoznao svoju verziju Paulove palme. Kad sam prije nekoliko godina putovao u Indoneziju, zatekao sam usta otvorena od strahopoštovanja prema terasastim rižinim poljima koja su se pojavljivala iza svakog zavoja i ugla. Primijetio sam zbunjenost vozača taksija na moje opetovane zahtjeve da stane kako bih mogao više slikati ova prekrasna umjetnička djela. Za njega su bili obični kao palma za Floriđanina ili hrast za nekoga od nas sa Srednjeg zapada.

Kad sam se vratio kući, počeo sam odlagati svoju kameru u ladicu gdje je sigurno čuvana do sljedećeg recitala ili rođendanske torte. Ali onda sam dvaput razmislio. Učinilo mi se da kad putujem na nova mjesta, uvijek izvadim fotoaparat kako bih snimio nove i zanimljive slike. Odvojim vrijeme, čak i na svoj amaterski način, da promatram predmete ravno i sa strane, i često me iznenadi ljepota i jedinstvenost koja se otkriva kroz objektiv kamere.

Pitao sam se može li ovo funkcionirati obrnuto?

Što kada bih izvadio svoj fotoaparat, ili možda čak samo zamislio da izvadim svoj fotoaparat, u običnim i poznatim trenucima svakodnevnog života. Bi li me takva gesta ohrabrila da počnem doživljavati uobičajena mjesta i predmete kao dostojne fotografije -- dostojne na način na koji su palme bile Paulu, a indonezijski krajolik mojim očima?

Često, kada se brzo krećemo od jedne stvari do druge, zapravo ne vidimo što je oko nas na način na koji vidimo dok putujemo. Čini se da je ova kvaliteta pažnje jedna od prvih stvari koje gubimo kada su nam dani ispunjeni obvezama i aktivnostima. Zamislite samo kad bismo svako jutro dolazili u svoju kuhinju na način na koji bismo mogli stići na odredište za odmor, uzimajući i uvažavajući karakteristične značajke predmeta oko nas. Kad bismo zauzeli takav stav u svakodnevnom životu, možda bismo se zatekli kako fotografiramo sunčevu svjetlost koja ulazi kroz kuhinjski prozor ili žumanjak koji se diže u tavi.

Vrijedi eksperimentirati s ovom praksom kamere, bilo da odaberemo da nam objektiv bude doslovan ili metaforičan. Kada razmišljamo kao fotograf, počinjemo gledati na stvari na svjež način -- primjećujući neviđene detalje unutar svakodnevnih predmeta i možda čak ponovno postajemo očarani poznatim svijetom oko nas.

Ovaj način primjećivanja je nešto što možemo učiniti čak i usred naših užurbanih dana. To je jedna od rijetkih stvari koje možemo učiniti za koje nije potrebno dodatno vrijeme... samo promjena u načinu na koji obraćamo pozornost.

Dok prolazite kroz ovaj dan, primijetite koje potencijalne snimke postoje. Kako biste ih mogli uokviriti i koje biste detalje istaknuli?

Obratite pozornost na najobičnije i najneobičnije slike koje danas zarobe vaše oči i um.