Molitva Za Zemlju

Objavljeno online u The Huffington Postu , 2011

Molitva je najjednostavniji i najprirodniji način komunikacije s Božanskim. Molitva je srce koje govori.

Postoje propisane molitve, rituali unutarnjeg zajedništva. Ali tu su i naše osobne molitve, naš način bivanja s Božanskim, sa svetim što je naša najdublja priroda i priroda svijeta oko nas. Na koji god način da smo privučeni molitvom, u ovom trenutku postoji hitna potreba da uključimo Zemlju u naše molitve.

Živimo u vremenu ekološke devastacije, u kojem je naša materijalistička kultura imala katastrofalan učinak na ekosustav. Naše su rijeke otrovne, prašume su isječene i spaljene, ogromni dijelovi zemlje pretvoreni su u pustoš zbog naše nezasitne želje za naftom, plinom i mineralima. Silovali smo, pljačkali i zagađivali Zemlju sve dok nije došla u opasno stanje neravnoteže koje nazivamo klimatskim promjenama. Usudimo li se poslušati , sama kreacija nas sada zove, šaljući nam znakove svoje neravnoteže. Ove znakove možemo vidjeti u sve većim poplavama i sušama, osjetiti ih u zemlji koja je zatrovana pesticidima, a oni čija su srca otvorena mogu čuti vapaj svjetske duše, duhovnog bića naše majke zemlje. To je krik potrebe i očaja, da je čovječanstvo koje je trebalo biti čuvar planeta zaboravilo svoju odgovornost i umjesto toga skrnavi i uništava Zemlju na globalnoj razini.

Zemlja treba naše molitve više nego što znamo. Potrebno je da priznamo njegovu svetu prirodu, da nije samo nešto što treba koristiti i odlagati. Mnogi od nas znaju kolika je učinkovitost molitvi za druge, kako se iscjeljenje i pomoć daju, čak i na najneočekivanije načine. Postoji mnogo načina da se molite za zemlju. Prvo može biti korisno priznati da to nije "bezosjećajna tvar", već živo biće koje nam je dalo život. I tada možemo osjetiti njegovu patnju: fizičku patnju koju vidimo u umirućim vrstama i zagađenim vodama - dublju patnju našeg kolektivnog zanemarivanja njegove svete prirode. Želimo li da nas tretiraju samo kao fizički objekt koji se koristi i zlostavlja? Bismo li željeli da naša sveta priroda, naša duša, budu zanijekane?

Stoljećima se shvaćalo da je svijet živo biće s dušom, a da smo mi dio tog bića. Jednom kada se toga sjetimo u svojim mislima i svojim srcima, kada čujemo vapaj našeg patničkog, umirućeg svijeta, naše će molitve teći lakše i prirodnije. Bit ćemo privučeni da molimo na svoj način. Postoji jednostavna molitva stavljanja svijeta kao živog bića u naša srca kada iznutra nudimo sebe Božanskom. Sjećamo se tuge i patnje svijeta u našim srcima i molimo da se svijet sjeća, da božanska ljubav i milosrđe teku tamo gdje je potrebno. Da će, iako nastavljamo tako loše postupati sa svijetom, božanska milost pomoći nama i pomoći svijetu – pomoći da se zemlja vrati u ravnotežu. Moramo zapamtiti da je moć Božanskog veća od moći svih globalnih korporacija koje svijet nastavljaju činiti pustoši, čak i više od globalnih sila konzumerizma koje zahtijevaju životnu krv planeta. Molimo se da Božansko, čiji smo svi mi dio, može otkupiti i izliječiti ovaj lijepi svijet koji pati.

Ponekad je lakše moliti kada osjećamo zemlju u svojim rukama, kada radimo u vrtu njegujući svoje cvijeće ili povrće. Ili kada kuhamo, pripremamo povrće koje nam je zemlja podarila, miješamo začinsko bilje i začine koji nam pružaju zadovoljstvo. Ili vodeći ljubav, dok dijelimo svoje tijelo i blaženstvo s ljubavnikom, možemo osjetiti nježnost i snagu stvaranja, kako jedna iskra može roditi. Tada naše vođenje ljubavi može biti ponuda samom životu, potpuno doživljeno sjećanje na ekstazu stvaranja.

Božanska jedinstvo života je unutar i posvuda oko nas. Ponekad šećući sami prirodom osjetimo otkucaje njezina srca i njezinu divotu, a naši koraci postaju koraci sjećanja. Jednostavna praksa 'hodanja na svet način' u kojoj sa svakim korakom koji napravimo osjećamo povezanost sa svetom zemljom jedan je od načina da se ponovno povežemo sa živim duhom zemlje.

Postoji toliko mnogo načina da se molimo za i sa stvaranjem, da slušamo iznutra i uključimo zemlju u našu duhovnu praksu.

Gledanje jednostavnog čuda svitanja može samo po sebi biti molitva. Ili kada ujutro čujemo zbor ptica, možemo osjetiti tu dublju radost života i probuditi se u njegovoj božanskoj prirodi. Dok nas noću zvijezde mogu podsjetiti na ono što je beskonačno i vječno u nama iu svijetu. Bez obzira na način na koji smo privučeni da se pitamo ili molimo, uvijek je bitan stav koji imamo u ovoj intimnoj razmjeni: jesu li naše molitve iskrene, a ne samo mentalno ponavljanje. Uvijek se naše molitve čuju kroz srce, čak i ako prvo uspostavimo vezu u našim stopalima ili rukama. Osjećamo li doista patnju zemlje, osjećamo li njezinu potrebu? Osjećamo li tu povezanost sa kreacijom, kako smo dio ovog lijepog i patničkog bića? Tada su naše molitve žive, živi potok koji teče iz našeg srca. Tada će svaki korak, svaki dodir biti molitva za zemlju, sjećanje na ono što je sveto. Mi smo dio zemlje koji zove svog Stvoritelja, plače u vrijeme potrebe.

© 2011 Zlatni sufi centar