Taksist Koji Vodi Dvije škole I sirotište

Morao je napustiti školu i prositi. Sada ovaj taksist iz Kolkate vodi 2 škole i sirotište.

Sedmogodišnji Gazi Jalaluddin učio je u lokalnoj školi u svom selu. Kao marljivo dijete, skakao je od radosti kada je ocu rekao da je bio najbolji u prvom razredu. Ali njegov otac je imao i svoje novosti - nije mogao skupiti dovoljno novca da mu kupi knjige za drugi razred, pa je Gazi morao prestati ići u školu.

Gazijev otac bio je farmer u selu Thakurchak u Sundarbansu, Zapadni Bengal. Imao je samo četvrt jutra zemlje, što nije davalo dovoljno prinosa ni za uloženi novac, zbog čega je obitelj gladovala danima. Gazijev otac nije bio dobro pa su došli u Kolkatu u potrazi za poslom koji bi im mogao osigurati barem jedan obrok svaki dan. Nažalost, nitko nije htio zaposliti bolesnog čovjeka, pa je Gazi na kraju prosio na ulicama Kolkate.

Kad je imao 12 ili 13 godina, Gazi je počeo raditi kao vozač rikše na tržnici Entally u Kolkati. A za nekoliko godina, s 18 godina, Gazi je naučio voziti taksi i postao taksist 1977. godine.

Gazi Džalaludin

Ali uvijek je mislio na mnoge mlade dječake u njegovom selu koji se još uvijek trude spojiti kraj s krajem. Stoga je osnovao 'Sundarban Driving Samiti' i počeo davati satove vožnje mladim dječacima iz Sundarbana kako bi mogli početi živjeti dostojanstveno.

„U svom prvom razredu besplatno sam podučavao 10 dječaka i zamolio ih da doniraju samo 5 rupija svaki mjesec kada počnu zarađivati. Također sam zamolio svakog od njih da podučava još dvojicu dječaka iz sela kojima je pomoć potrebna. Lanac se i dalje nastavlja i danas 300 dječaka iz Sundarbana vozi taksije i zarađuje za život u Kolkati“, obavještava Gazi.

Gazi je također počeo pitati svoje putnike žele li donirati neke knjige, staru odjeću ili lijekove. Mnogi su se ljudi zainteresirali, a Gazi bi od njih skupljao knjige, odjeću i lijekove te ih dijelio siromašnima u svom selu. Mnoga djeca koja su morala napustiti školovanje zbog nedostatka novca za kupnju knjiga, baš kao i Gazi, uspjela su ponovno učiti uz njegovu pomoć.

Nastavio je to raditi do 1997., ali nešto ga je i dalje činilo nemirnim. Otkad je napustio studij, Gazi je često sanjao o školi u kojoj djeca ne bi morala ništa plaćati za učenje. A sada je bio odlučan da to i sam učini.

„Pitao sam mnoge ljude u svom selu mogu li donirati zemlju za izgradnju škole, ali nitko nije pristao, malo tko mi se čak i smijao“, kaže Gazi.

To nije obeshrabrilo ovog mladića i on je otvorio školu u jednoj od soba svoje dvosobne kuće. Oglašavao bi po selu preko mikrofona potičući roditelje da pošalju svoju djecu u školu, nudeći im besplatno podučavanje. U početku nitko nije bio zainteresiran. Seljani su ga pitali kako bi to promijenilo stvari jer ne bi mogli natjerati djecu da nastave školovanje, uništavajući im sve šanse da se zaposle.

„Nisu bili spremni poslati svoju djecu, posebno djevojčice, u školu. Objasnio sam im kako moraju trčati natrag liječniku ili pismenoj osobi da pročitaju čak i najjednostavnije stvari poput toga kako uzimati lijekove ili kako moraju čekati da netko pročita njihova pisma, a kasnije znaju da je to vrlo hitno“, objasnio je.

Gazijev trud se isplatio te je 1998. godine u Uttar Thakuchaku, Sundarbansu, osnovao svoju školu, Besplatnu osnovnu školu Ismail Israfil (nazvanu po njegova dva sina), s 22 učenika i dva učitelja.

Misija Sundarban Sikshayatan

Zatim je svake godine gradio po jednu učionicu donacijama svojih putnika i ušteđevinom. Do 2012. godine Gazi je uspio izgraditi 12 učionica, 2 toaleta i prostoriju za obroke u svojoj školi. Bez ikakve pomoći vlade, ovaj učenik koji je napustio školu sada je pružao besplatno obrazovanje i obroke djeci iz siromašnih obitelji.

„U početku smo se jako mučili. Znalo je biti blatnjavo tijekom kišne sezone, a polietileni koje smo koristili za našu improviziranu školu za toliko učenika bi prokišnjavali. Ali onda, srećom, uz pomoć ljudi, nastala je zgrada. Međutim, i ona se nalazila unutar naše muslimanske kolonije i nije bilo odgovarajuće ceste do nje. Htio sam izgraditi veću školu uz cestu. Zato sam počeo tražiti pomoć od svojih putnika da izgradimo veću školu“, kaže.

Dvojica Gazijevih putnika pomogla su mu kupiti zemljište za školu, neki su preuzeli odgovornost za plaćanje učitelja, a neki su mu pomogli da pokrene podnevni obrok u svojoj školi. Uz pomoć koja je pristizala, uspio je izgraditi svoju drugu školu, Sundarban Sikshayatan Mission, 2009. godine u Purv Thakurchaku, Sundarban, 2 km od svoje prve škole. Sada u ove dvije škole radi oko 21 učitelj, četiri nenastavna djelatnika i gotovo 425 učenika.

Gazi se tu nije zaustavio. Mnogi učenici u njegovim školama bili su siročad koja je bila prisiljena prositi baš kao i Gazi. Želio je pružiti sklonište toj djeci i počeo je prikupljati sredstva za sirotište. Više ljudi se uključilo i Misija sirotišta Sundarban izgrađena je 2016. godine. On se brine o svim stambenim potrebama ove siročadi štedeći novac od svoje zarade i pomoći koju prima od onih koji doniraju.

„Još uvijek se mučim osigurati podnevni obrok svoj djeci. Ponekad ne mogu učiteljima dati punu plaću odjednom, ali oni su također vrlo suradljivi. Moji nepoznati putnici pomogli su mi ostvariti svoj san i sanjam o svijetu u kojem više nijedan Gazi ne mora prestati ići u školu“, kaže.

Gazi je posebno zahvalio Arunu Kumaru Dubeyu koji je donirao zemljište za njegovo sirotište, Dipankaru Ghoshu, Ajeetu Kumaru Sahi, Deepi Dutti, Barnali Pai i mnogima drugima koji mu pomažu u održavanju škola i sirotišta.

Možete kliknuti ovdje da biste kontaktirali Gazija Jallaluddina.