Lekcije naučene Pisanjem Ljubavnih Pisama Strancima

Prije gotovo dvije godine počeo sam ostavljati ljubavna pisma diljem New Yorka kako bi ih stranci pronašli.

Iako ideja zvuči romantično, to je zapravo bio način da na neko vrijeme zaboravim na vlastite osjećaje tuge i usamljenosti i usredotočim se na druge u velikom gradu koji su se možda osjećali jednako razočarano kao i ja. Svako jutro od tog prvog ljubavnog pisma, pričvrstila sam svoj kurziv kako bih pisala i slala ljubavna pisma ljudima diljem svijeta, puna riječi koje će im, nadam se, pomoći, izliječiti ih i podržati ih u teškom trenutku.

Svakim potezom pera i zatvaranjem omotnice skupljao sam životne lekcije za koje znam da me nikada neće napustiti, bez obzira kamo moja pisma odu.

Hrabriji smo nego što si priznajemo.

Mislio sam da hrabrost uvijek znači biti snažan, nikad ne prolijevati suze, biti onaj koji može sve držati na okupu čak i kada se činilo da se sve raspada. To učimo od samog početka - kako sačuvati obraz, kako se osloniti na sebe, kako uvijek biti jači, ali nikad (nikada) slabiji.

Prije nekoliko jutara primila sam zahtjev za pismo od mlade žene iz Izraela. Osjećala se posramljeno, pomalo kukavički i sebično, što traži ljubavno pismo za sebe. Ja? Mislila sam da je to najhrabriji čin koji sam ikada vidjela.

Potrebna je hrabrost i snaga da zamoliš stranca da ti napiše ljubavno pismo, da priznaš da ne znaš riječi koje bi si rekao kako bi stvari bile bolje. Hrabrost znači biti spreman ponekad se slomiti, pozvati nekog drugog, zatražiti pomoć, priznati da si samo čovjek i da ti zapravo trebaju drugi da bi postao jači.

Više smo slični nego različiti.

Nikad mi se zapravo nije sviđala izjava "prošetaj milju u tuđim cipelama". Čini se gotovo nemogućim, a sa životom sve više učim da to nije uvijek potrebno.

Većinu vremena, naše priče su očito različite iako nosimo iste vrste osjećaja - tugu, usamljenost, ljubomoru, bol, sreću i nadu. Možemo se bolje povezati nego što ikada očekujemo ako se samo otvorimo tome. Ne moramo se nositi s istom borbom kao netko drugi kako bismo toj osobi pokazali suosjećanje ili bili svijetla točka u njenom danu. Samo nam treba briga.

Postoji strah: nećemo reći pravu stvar. Pogoršat ćemo stvari. Bolje da jednostavno ništa ne kažemo jer zaista ne možemo ni zamisliti kroz što ta osoba prolazi.

Nije istina.

Čak i ako se čini da ne možemo proći taj milju u tuđim cipelama, i dalje smo sposobni stajati uz njih i biti im podrška sve do dana kada se ponovno nauče smiješiti.

Mala djela su važnija nego što mislimo.

Čak ni pišući prvih 400 ljubavnih pisama, nikada nisam mislila da sam zapravo napravila promjenu u svijetu. Nisam mogla vjerovati da sam značajna ili da je važno što sam ovdje.

Nisam shvaćao - činio sam razliku u životima oko sebe, ne samo slovo po slovo, već malu akciju po malu akciju. Pokazivao sam prisutnost drugoj osobi. Odgovarao sam na telefon umjesto da šaljem poruke. Držao sam vrata otvorena. Iznosio sam svoje riječi u svijet. Ove male stvari često se čine premale da bi napravile razliku, ali domino efekti dolaze iz jedne jedine akcije. Utjecaj može početi doticati desetke i desetke života. Potrebna je samo jedna osoba da počne utjecati na desetke i desetke života.

Baš jučer, mladić iz Australije tvitao je da je upravo ostavio ljubavno pismo na svom sveučilištu. Poslao mi je sliku. Ni dvadeset četiri sata kasnije, žena po imenu Ellen pronašla je to ljubavno pismo i poslala mi e-mail u kojem je rekla da se suočava s osjećajima sumnje i tuge, te da je pismo koje je pronašla najbolja stvar koju je mogla pročitati da bi to uljepšala.

Ponekad je potrebna nešto tako malo kao što je ostavljanje pisma, činjenje usluge ili davanje savjeta da bi se stvorio domino efekt.

Ponekad vas čeka domino efekt; jednostavno morate početi.