Pandemijska pjesma-molitva

Fotografija Filipe Leme iz Pexelsa

Phyllis Cole-Dai je spisateljica i pjesnikinja, možda najpoznatija po možda najpoznatijim po 'The Emptiness of Our Hands', duhovnim memoarima koji bilježe 47 dana koje su ona i koautor James Murray prakticirali "biti prisutni" dok su po izboru živjeli na ulicama Columbusa, Ohio. Na svoj 58. rođendan ranije ove godine, napisala je 58 molitava za pandemiju u jednom retku i preoblikovala ih u pjesmu. Pogledajte tekst ispod. Možda će vam to dati poticaj. Ovdje možete poslušati kako Phyllis čita pjesmu ili je preuzeti ovdje .

NA MOJ 58. ROĐENDAN: 58 MOLITVA ZA PANDEMIJU

Neka svi preživimo još jedan rođendan.
Pozdravimo sunce svako jutro i radujemo se što smo živi.
Neka udišemo čudo svježeg zraka.
Poštujmo svaki trenutak kao priliku da počnemo iznova.
Ukorijenimo svoju vjeru u tlo bogatije od brige.
Dopustimo da nas razdvojenost čvrsto spoji.
Možemo li u zrcalu vidjeti lica osim našeg.
Priznajmo sve ljude kao rodbinu.
Cijenimo ih koliko i sebe.
Ostanimo kod kuće kako bismo bili sigurni.
Njegujmo tijelo koje udomljuje našu dušu.
Neka nam bude odgovarajuće sklonište, hrana, voda, lijekovi i odmor.
Neka slobodno dijelimo svoje obilje.
Oduprimo se iskušenju gomilanja.
Možemo li tražiti pomoć bez oklijevanja ili srama.
Neka nas utjeha nalazi u društvu životinja, cvijeća i drveća.
Sprijateljimo se sa zvukovima tišine.
Pozdravimo intimu samoće.
Zaronimo u dubine svoga bića i iznesemo blagoslove za koje nismo ni znali da ih imamo.
Neka budemo utočište jedni drugima.
Odbijmo prebivati ​​u sljepoći poricanja, ravnodušnosti ili prezira.
Ukrotimo svoju ćud i ne ljutimo se.
Neka suosjećamo čak i s onima koje ne volimo.
Dajmo jedni drugima radikalnu pažnju.
Slušajmo jedni druge kao da životi ovise o tome.
Možemo li govoriti kao da će naš glas biti posljednji zvuk koji se ikada čuo.
Neka istražimo kako dodirivati ​​bez dodirivanja, kako držati bez držanja.
Neka nas suze i drhtanje ne osramote.
Naučimo od svoje djece radost nestrukturiranog vremena i utjehu rutina.
Uvjerimo našu djecu o čudovištima ispod njihovih kreveta.
Stvorimo nove rituale zajedništva.
Smijemo li se iz trbuha.
Možemo li kultivirati čudo.
Pomozimo našem društvu da bude bolje nego što je bilo.
Možemo li proučiti probleme iz svih kutova i razgovarati ravno kao crte.
Temeljimo odluke na kolektivnoj mudrosti, a ne na zaraznom strahu.
Uložimo svoje povjerenje u one koji su stručnjaci, a ne u one koji se pretvaraju.
Cijenimo zdravlje više od bogatstva.
Posvetimo svoj svakodnevni rad onima koje volimo i općem dobru.
Podržimo one radnike čiji nevidljivi rad sve nas održava.
Zaštitimo one koji se izlažu riziku da nas zaštite.
Pretvorimo nemoguće u ostvarivo.
Smijemo li se raspitati za dobrobit stranaca.
Zauzmimo se za one koji su žrtveni jarci i na meti mržnje.
Pjevajmo od trijema do trijema dok cijeli svijet ne bude naš susjed.
Odbacimo očekivanja koliko će ovaj put biti težak ili dug.
Neka idemo dalje.
Neka svaki od nas preuzme više tereta da se nitko ne spotakne ispod njega.
Pripremimo se za nepoznato.
Slijedimo svjetlo naših najblistavijih molitava.
Neka živimo zajedno u boljoj verziji sebe.
Zasadimo sjeme novog svijeta u ono što je ostalo od starog.
Sjetimo se u mračnim satima da nismo sami.
Neka nitko ne umre ostavljen, u boli ili nedirnut dobrotom.
Žalimo izgubljene, iako se ne možemo sabrati.
Postupimo ispravno prema njihovom sjećanju.
Ne gubimo ni minutu dragocjenog vremena koje su trebali imati.
Volimo jedni druge onako kako bismo željeli biti voljeni.
Neka nas djeca sve prežive.

26. ožujka 2020
© 2020 Phyllis Cole-Dai
Neka prava pridržana.