Arun Dada I Mira Ba

Prije dva tjedna, nekoliko nas je posjetilo stariji Gandhijev par u Barodi -- Arun Dada i Mira Ba. Sada u svojim 80-ima, cijeli njihov život je ukorijenjen u velikodušnosti. Kao studenti Vinobe nikada nisu stavljali cijenu na svoj rad. Njihova prisutnost govori o cjeloživotnoj praksi smirenosti, povjerenja i suosjećanja. Pa tako i njihove priče.

"Prije devet godina poklonili smo ovu kuću", rekao nam je Arun Dada. U tjednu kada su se uselili otkrili su da im je susjed pijanica, sklon nasilju. Samo nekoliko dana nakon preseljenja, primijetili su da im je dvorište puno hrane i alkohola.

Ispostavilo se da je susjed također vodio ugostiteljsku djelatnost i mislio je da može koristiti dvorište Aruna Dade za skladišni prostor. Arun Dada je prirodno protestirao. "Gospodine, ovo je sada naš dom, ne pijemo niti jedemo nevegetarijansku hranu, a ovo je neprikladno." Nekako je uspio uvjeriti ugostiteljsko osoblje u njihovu pogrešku.

Ali te noći, u 00:30 ujutro, vrata njegovog bungalova su se snažno zatresla. "Tko je Arun Bhatt?" vrisnuo je jak glas. Mira Ba je vezana za invalidska kolica i nepokretna, ali se probudila i pogledala kroz prozor. Arun Dada je stavio naočale i izašao prema vratima.

"Bok, ja sam Arun", rekao je dok je pozdravljao zlokobnog pijanog čovjeka. Čovjek je odmah zgrabio 73-godišnjeg Aruna Dadu za ovratnik i rekao: "Poslao si moje osoblje natrag jutros? Znaš li tko sam ja?" Bio je to prvi susjed koji je bio spreman natjerati strah i kazniti. Dok je žestoko psovao, udario je Aruna Dadu u lice, srušivši mu naočale na tlo -- koje je potom bacio u obližnji potok. Nepokoleban zbog nasilnih radnji, Arun Dada je suosjećajno ostao pri svom. "Prijatelju moj, možeš mi izvaditi oči ako želiš, ali sada smo se preselili u ovu kuću i bilo bi sjajno kada bi mogao poštivati ​​naše granice", rekao je.

"O da, ti si onaj gandijevski tip, zar ne? Čuo sam za takve kao što si ti", podsmjehne se uljez. Nakon još nekoliko verbalnih napada, pijani susjed je odustao od noći i otišao.

Sljedećeg jutra, susjedova žena je ispričavajući se prišla Arun Dadi i Miri Ba. "Jako mi je žao. Moj muž noću postaje vrlo neposlušan. Čula sam da je sinoć bacio tvoje naočale, pa sam ti donijela ovo", rekla je nudeći nešto novca za novi par naočala. Arun Dada je odgovorio svojom uobičajenom smirenošću: "Draga moja sestro, cijenim tvoju misao. Ali moje naočale, bile su prilično stare i dioptrija mi je znatno porasla. Ionako sam već dugo čekao nove naočale. Zato ne brini." Žena je pokušala inzistirati, ali Arun Dada nije htio primiti novac.

Nekoliko dana kasnije, tijekom dana, susjed i Arun Dada su se sreli u njihovoj lokalnoj ulici. Susjed je posramljen objesio glavu i gledao u tlo, ne mogavši ​​uspostaviti kontakt očima. Uobičajena reakcija mogla bi biti samopravednost ("Da, bolje da pogledaš dolje!"), ali Arun Dada nije se osjećao dobro zbog tog susreta. Otišao je kući i razmišljao o tome kako bi se mogao sprijateljiti sa svojim teškim susjedom, ali nikakve ideje nisu isplivale na površinu.

Prolazili su tjedni. I dalje je bilo izazovno biti susjedi. Kao prvo, čovjek iz susjedstva uvijek je telefonirao, dogovarao neki posao, a svaka druga riječ iz njegovih usta bila je psovka. Nisu imali veliku zvučnu izolaciju između svojih zidova, ali Mira Ba i Arun Dada stalno su bili predmet psovki, iako im to nije bilo upućeno. Opet su mirno sve to mirno podnijeli i nastavili tražiti put do srca ovog čovjeka.

Onda se dogodilo. Jednog dana, nakon jednog od njegovih rutinskih razgovora začinjenih psovkama, susjed je svoj poziv zaključio s tri čarobne riječi: "Jai Shree Krishna". Počast Krišni, utjelovljenje suosjećanja. Već u sljedećoj prilici, Arun Dada mu je prišao i rekao: "Hej, čuo sam da si rekao 'Jai Shree Krishna' neki dan. Bilo bi lijepo da možemo reći isto jedno drugome, svaki put kad nam se putevi ukrste." Bilo je nemoguće ne biti dirnut tako nježnim pozivom, i sasvim sigurno, čovjek je prihvatio.

Sada, svaki put kad bi se mimoišli, izmijenili su taj sveti pozdrav. 'Jai Shree Krishna'. 'Jai Shree Krishna'. Ubrzo je to postao lijep običaj. Čak i iz daljine, to je bio 'Jai Shree Krishna'. 'Jai Shree Krishna.' Onda bi, kad bi ujutro odlazio od kuće, uzviknuo 'Jai Shree Krishna'. A Arun Dada bi uzvratio, "Jai Shree Krishna". I jednog dana uobičajeni poziv nije stigao, što je navelo Aruna Dadu da upita: "Što nije u redu?" “Joj, vidio sam da čitaš pa te nisam htio uznemiravati”, stigao je odgovor. "Uopće nije smetnja! Poput cvrkuta ptica, vode koja teče, vjetra koji puše, vaše su riječi dio prirodne simfonije." Pa su počeli iznova.

I praksa se nastavlja do danas, devet godina kasnije.

Zaključujući ovu priču, podsjetio je na Vinobinu maksimu traženja dobra. "Vinoba nas je naučio da postoje četiri vrste ljudi. Oni koji vide samo loše, oni koji vide dobro i loše, oni koji se fokusiraju samo na dobro i oni koji pojačavaju dobro. Uvijek trebamo ciljati na četvrto." Pogodila je duboku žicu kod svih nas koji smo slušali priču, posebno jer je došla od čovjeka koji je prakticirao ono što je propovijedao.

Usred mora negativnosti, fizičkih prijetnji i psovki, Arun Dada pronašao je te tri čarobne riječi pozitivnosti -- i pojačao ih.

Jai Shree Krishna. Klanjam se božanskom u tebi, božanskom u meni, i onom mjestu gdje je samo jedan od nas.?