Kako Vas žudnja Za pažnjom čini Manje Kreativnima

Prije svega, hvala vam na pažnji. Nema ništa ljepše od mjesta punog ovakvih ljudi, gdje svi vi posvećujete svoju pažnju meni. Snažan je osjećaj dobiti pažnju. Ja sam glumac, tako da sam pomalo stručnjak za, pa, ništa, zapravo.

(Smijeh)

Ali znam kako je dobiti pažnju -- imao sam sreće u životu dobiti puno više pažnje nego što mi pripada. I zahvalan sam na tome, jer kao što sam rekao, to je snažan osjećaj. Ali postoji još jedan snažan osjećaj koji sam također imao sreću puno iskusiti kao glumac. I smiješno je, to je nekako suprotan osjećaj, jer ne dolazi od dobivanja pažnje. Dolazi od obraćanja pažnje.

Kad glumim, toliko se koncentriram da obraćam pažnju samo na jednu stvar. Kao kad sam na setu i spremamo se za snimanje, a prvi AD viče "Rolling!". I onda čujem "speed", "marker", "set", a onda redatelj viče "Akcija!". Čuo sam tu sekvencu toliko puta da je to za mene postala ta Pavlovljeva magija. "Rolling", "speed", "marker", "set" i "akcija". Nešto mi se dogodi, ne mogu si pomoći. Moja pažnja... se suzi. I sve ostalo na svijetu, sve ostalo što me možda muči ili bi mi moglo privući pažnju, sve nestane, i ja sam jednostavno... tamo. I taj osjećaj, to je ono što volim, to je za mene kreativnost. I to je najveći razlog zašto sam toliko zahvalan što mogu biti glumac.

Dakle, postoje ta dva snažna osjećaja. Tu je privlačenje pažnje i obraćanje pažnje. Naravno, u posljednjem desetljeću ili nešto više, nova tehnologija omogućila je sve većem broju ljudi da osjete taj snažan osjećaj privlačenja pažnje. Za bilo koju vrstu kreativnog izražavanja, ne samo glumu. To može biti pisanje, fotografija ili crtanje, glazba -- sve. Kanali distribucije su demokratizirani, i to je dobra stvar.

Ali mislim da postoji nenamjerna posljedica za svakoga na planetu s potrebom za kreativnošću - uključujući i mene, jer nisam imun na to. Mislim da naša kreativnost sve više postaje sredstvo za postizanje cilja - a taj cilj je privlačenje pažnje. I stoga se osjećam primoranom progovoriti jer po mom iskustvu, što više težim tom snažnom osjećaju obraćanja pažnje, to sam sretnija. Ali što više težim snažnom osjećaju privlačenja pažnje, to sam nesretnija.

(Jedna osoba plješće)

I -- hvala.

(Smijeh)

(Pljesak)

Dakle, ovo je nešto što seže daleko u prošlost za mene. Mislim da sam prvi put, koliko se sjećam, koristila svoju glumu kako bih privukla pažnju, imala osam godina u ljetnom kampu. I do tada sam već godinu dana išla na audicije i imala sam sreće dobiti neke male uloge u TV emisijama i reklamama, i puno sam se time hvalila tog ljeta u kampu. I isprva je funkcioniralo. Druga djeca su mi posvećivala puno dodatne pažnje jer sam glumila u "Obiteljskim vezama". To je moja slika u "Obiteljskim vezama".

(Smijeh)

Onda se plima okrenula -- mislim da sam pretjerao s hvalisanjem. A onda su mi se druga djeca počela rugati. Sjećam se da je bila jedna cura u koju sam bio zaljubljen, Rocky. Zvala se Rachel, zvali su je Rocky. Bila je prekrasna i znala je pjevati, a ja sam bio očaran njome, stajao sam tamo i hvalio se. A ona se okrenula prema meni i nazvala me hvalisavcem. Što sam 100 posto zaslužio. Ali znate, još uvijek me jako boljelo. I od tog ljeta imam određeno oklijevanje tražiti pažnju za svoju glumu.

Ponekad bi me ljudi pitali: "Čekaj malo, ako ne voliš pažnju, zašto si onda glumac?" A ja bih rekao: "Jer to nije bit glume, čovječe, bit je umjetnosti." A oni bi rekli: "U redu, u redu, stari."

(Smijeh)

I onda se pojavio Twitter. I potpuno sam se navukla na njega, baš kao i svi ostali, što me učinilo potpunim licemjerom. Jer u tom trenutku, apsolutno sam koristila svoju glumu kako bih privukla pažnju. Mislim, što, jesam li mislila da dobivam sve te pratitelje samo zbog svojih briljantnih tweetova? Zapravo sam mislila da -- bila sam kao --

(Smijeh)

„Ne sviđa im se samo zato što su me vidjeli u 'Batmanu', sviđa im se što imam za reći, znam baratati riječima.“

(Smijeh)

I onda je to u tren oka počelo utjecati na moj voljeni kreativni proces. Još uvijek utječe. Trudim se to ne dopustiti. Ali znate, sjedila bih tamo i čitala scenarij. I umjesto da razmišljam: "Kako se mogu osobno poistovjetiti s ovim likom?" Ili "Kako će se publika povezati s ovom pričom?", pitala sam se: "Što će ljudi reći o ovom filmu na Twitteru?" I "Što ću ja reći na odgovor što će biti dovoljno dobro i sarkastično da dobijem puno retweetova, ali ne preoštro, jer se ljudi vole uvrijediti, a ne želim da me otpuste?" To su misli koje mi padaju na pamet kada bih trebala čitati scenarij, pokušavajući biti umjetnica.

I nisam ovdje da vam kažem da je tehnologija neprijatelj kreativnosti. Ne mislim to. Mislim da je tehnologija samo alat. Ima potencijal poticati neviđenu ljudsku kreativnost. Na primjer, čak sam pokrenuo online zajednicu pod nazivom HITRECORD, gdje ljudi diljem svijeta surađuju na svim vrstama kreativnih projekata, tako da ne mislim da su društveni mediji ili pametni telefoni ili bilo koja tehnologija sami po sebi problematični. Ali... ako ćemo govoriti o opasnostima kreativnosti koja postaje sredstvo za privlačenje pažnje, onda moramo govoriti o poslovnom modelu današnjih velikih tvrtki društvenih medija koji je usmjeren na pažnju, zar ne?

(Pljesak)

Ovo će nekima od vas biti poznato područje, ali ovdje je doista relevantno pitanje: Kako platforma društvenih medija poput, na primjer, Instagrama zarađuje novac? Ne prodaje uslugu dijeljenja fotografija - taj dio je besplatan. Pa što prodaje? Prodaje pažnju. Prodaje pažnju svojih korisnika oglašivačima. I trenutno se puno raspravlja o tome koliko pažnje svi pridajemo stvarima poput Instagrama, ali moje pitanje je: Kako Instagram dobiva toliko pažnje?

Razumijemo ih. Kad god netko objavi nešto na Instagramu, dobiva određenu količinu pažnje od svojih pratitelja, bez obzira ima li ih nekoliko ili nekoliko milijuna. Što više pažnje uspijete dobiti, to Instagram više pažnje može prodati. Dakle, u interesu je Instagrama da dobijete što više pažnje. I tako vas trenira da želite tu pažnju, da je žudite, da se osjećate pod stresom kada je ne dobivate dovoljno. Instagram čini svoje korisnike ovisnima o snažnom osjećaju dobivanja pažnje. I znam da se svi šalimo, tipa: "Bože moj, toliko sam ovisan o svom telefonu", ali ovo je prava ovisnost. U tome postoji cijela znanost. Ako ste znatiželjni, preporučujem rad Jarona Laniera, Tristana Harrisa i Nira Eyala.

Ali evo što vam mogu reći. Biti ovisan o privlačenju pažnje je kao i biti ovisan o bilo čemu drugom. Nikad nije dovoljno. Počnete i mislite: "Kad bih samo imao 1000 pratitelja, to bi se osjećalo sjajno." Ali onda pomislite: "Pa, kad dođem do 10 000 pratitelja" i "Kad dođem do 100 -- Kad dođem do milijun pratitelja, onda ću se osjećati sjajno."

Dakle, imam 4,2 milijuna pratitelja na Twitteru -- nikad me to nije oduševilo. Neću vam reći koliko ih imam na Instagramu, jer se iskreno sramim koliko je taj broj nizak, jer sam se pridružio Instagramu nakon što je izašao "Batman".

(Smijeh)

I tražim druge glumce i vidim da je njihov broj veći od mog, i zbog toga se osjećam užasno. Jer broj pratitelja čini da se svi osjećaju užasno. Taj osjećaj neadekvatnosti je ono što vas potiče da objavljujete, kako biste dobili više pažnje, a onda tu pažnju koju dobijete te tvrtke prodaju, tako zarađuju. Dakle, ne možete dobiti nikakvu količinu pažnje tamo gdje se osjećate kao da ste stigli i pomislite: "Ah, sada sam dobro."

I naravno, ima puno glumaca koji su poznatiji od mene, imaju više pratitelja od mene, ali kladim se da bi vam rekli istu stvar. Ako je vaša kreativnost vođena željom za privlačenjem pažnje, nikada nećete biti kreativno ispunjeni.

Ali imam i dobre vijesti. Postoji taj drugi snažan osjećaj. Nešto drugo što možete učiniti sa svojom pažnjom osim što dopuštate divovskoj tehnološkoj tvrtki da je kontrolira i prodaje. To je taj osjećaj o kojem sam govorio, razlog zašto toliko volim glumiti -- to je mogućnost da obratite pozornost samo na jednu stvar.

Ispada da iza ovoga zapravo stoji i znanost. Psiholozi i neuroznanstvenici proučavaju fenomen koji nazivaju protok, a to je ono što se događa u ljudskom mozgu kada netko obraća pažnju na samo jednu stvar, poput nečeg kreativnog, i uspijeva se ne omesti ničim drugim. A neki kažu da što redovitije to radite, to ćete biti sretniji.

Nisam psiholog niti neuroznanstvenik. Ali mogu vam reći, za mene je to vrlo istinito. Nije uvijek lako, teško je. Da biste stvarno obraćali pažnju na ovaj način, potrebna je vježba, svatko to radi na svoj način. Ali ako postoji jedna stvar koju mogu podijeliti, a za koju mislim da mi pomaže da se usredotočim i stvarno obratim pažnju, to je ovo: pokušavam ne vidjeti druge kreativne ljude kao svoju konkurenciju. Pokušavam pronaći suradnike. Na primjer, ako glumim u sceni, ako počnem druge glumce doživljavati kao svoju konkurenciju i pomislim: "Bože, oni će dobiti više pažnje nego ja, ljudi će više pričati o njihovoj izvedbi nego o mojoj" -- izgubio sam fokus. I vjerojatno ću biti loš u toj sceni.

Ali kad vidim ostale glumce kao suradnike, onda mi je gotovo lako usredotočiti se, jer samo obraćam pažnju na njih. I ne moram razmišljati o tome što radim -- reagiram na ono što oni rade, oni reagiraju na ono što ja radim i nekako se možemo međusobno držati zajedno. Ali ne želim da mislite da samo glumci na setu mogu surađivati na ovaj način. Mogu biti u bilo kojoj kreativnoj situaciji. Može biti profesionalno, može biti samo za zabavu. Mogu surađivati s ljudima s kojima čak nisam ni u istoj prostoriji. Zapravo, neke od mojih omiljenih stvari koje sam ikada napravio, napravio sam s ljudima koje nikada nisam fizički upoznao.

I usput, ovo je, za mene, ljepota interneta. Kad bismo samo prestali konkurirati za pažnju, internet postaje izvrsno mjesto za pronalaženje suradnika. A kad surađujem s drugim ljudima, bilo da su na setu ili online, gdje god, to mi puno olakšava pronalaženje tog toka, jer svi obraćamo pažnju na jednu stvar koju zajedno stvaramo. I osjećala sam se kao da sam dio nečega većeg od sebe i svi se nekako štitimo od svega ostalog što bi nam inače moglo privući pažnju, i svi možemo jednostavno biti tamo.

Barem to meni funkcionira. Ponekad. Ponekad -- ne funkcionira uvijek. Ponekad se još uvijek potpuno zapletem u taj ovisnički ciklus želje za pažnjom. Mislim, čak i sada, mogu li iskreno reći da ovdje nema dijela mene koji kaže: "Hej, svi, pogledajte me, držim TED govor!"

(Smijeh)

Postoji -- postoji, znate, neki dio. Ali također mogu iskreno reći da je cijeli ovaj kreativni proces pisanja i držanja ovog govora bio ogromna prilika za mene da se usredotočim i stvarno obratim pažnju na nešto do čega mi je jako stalo.

Dakle, bez obzira na to koliko pažnje dobijem ili ne dobijem kao rezultat toga, sretan sam što sam to učinio. I zahvalan sam svima vama što ste mi to dopustili. Hvala vam, to je to, sada možete posvetiti svoju pažnju nekome drugome.

Hvala još jednom.