Alarmantni podaci i upozorenja o klimatskim promjenama prate nas već dvadeset godina. Problem se pretvorio u nešto poput blage zubobolje. Javnost je otupjela svim lošim vijestima, a umjesto razumnih rješenja, svjedočimo ludosti političke polarizacije. Ne možete vjerovati u klimatske promjene i biti dobar konzervativac. Ovo odstupanje od stvarnosti utemeljene na činjenicama samo je dio problema. Kina i SAD, koji proizvode 40% svjetskih štetnih emisija, blokiraju mjere za preokretanje trenda globalnog zatopljenja iz čisto sebičnih razloga - dva bogata gospodarstva žele sačuvati status quo.
Na ovu situaciju se može reagirati na različite načine, što dovodi do izbora taktike.
** Pokrenite snažan javni križarski rat s većim signalima za uzbunu.
** Oslanjajte se na buduću tehnologiju kako biste preokrenuli štetu nanesenu atmosferi.
** Pripremite se za budućnost s drastično drugačijom ekološkom ravnotežom.**
** Ne radi ništa, osim možda moli.**
** Pričekajte dok se katastrofa ne bude mogla ignorirati.**
Većina ljudi se dvoumi između ovih opcija. Ako odlučite da pravi problem nije priroda, već ljudska priroda, onda je samo nekoliko opcija održivo. Ljudska priroda ima svoju povijest. Znamo, na primjer, da su se prošle ekološke katastrofe, poput pretvaranja Sahare u pustinju, ogoljavanja španjolskih šuma i spaljivanja sveg iskoristivog goriva na Uskršnjem otoku, mogle izbjeći, ali nisu. Kada resursi postanu oskudni, ljudska bića ne surađuju odjednom kako bi sačuvala ono što je preostalo. Bore se do posljednjeg komadića za posjedovanje resursa koji se smanjuje. Također znamo da katastrofe uzrokovane ljudskim djelovanjem koje štete svima, poput rata, ne prestaju iako mir koristi svima.
Imajući na umu ljudsku prirodu, čini se da oni koji proriču propast pobjeđuju. U doglednoj budućnosti, svijet će promatrati pustošenje globalnog zatopljenja i kombinirati oklijevanje, oglašavanje sve glasnijih alarma, traženje neke čarobne tehnologije i molitvu. Aktivna suradnja neće se pojaviti u skorije vrijeme. Racionalisti među nama - koji kao da uvijek žive u Skandinaviji - trezveno će se prilagoditi neizbježnom pogoršanju ekologije. Ljudi već govore o očuvanju organizama koji grade koralje kao sjemena za budućnost, prihvaćajući da će sadašnji koraljni grebeni, već jako oštećeni, jednog dana umrijeti.
Kao pojedinac, nitko od nas ne može promijeniti tako ogromnu i neodoljivu situaciju. Čini se potpuno besmislenim prljati naše planetarno gnijezdo. Ali ovdje postoji smisao. Smisao leži u samom izvoru problema, ljudskoj prirodi. Ljudska bića stavljaju svoje želje ispred kolektivnog dobra. Smatramo se važnijima od ekologije, koja je ukorijenjena u uvjerenju da smo iznad same Prirode, privilegirana vrsta koja ne treba nikome odgovarati, ni Prirodi, ni Bogu (ako božanstvo postoji).
Značenje propasti je da sve te pretpostavke neće moći opstati, ne u svom sadašnjem obliku. Taktika koja će prevladati je "Odgađati dok se katastrofa ne bude mogla ignorirati". Na kraju, kad god se to dogodi, ljudska priroda bit će prisiljena pogledati sebe. Ponovna procjena toga tko smo bit će neizbježna (pretpostavljam da ljudska rasa neće odabrati masovno samoubojstvo, iako postoje neki koji zauzimaju najdugoročniju perspektivu i koji tvrde da bi planetu moglo biti bolje bez nas). Rješenje za globalno zatopljenje, naravno, ne mora dosegnuti krajnju točku. Dolazeća generacija mogla bi evoluirati na fundamentalnoj razini.
Čini se da se to događa s ratom. Trenutno broj ljudi koji umiru u oružanim sukobima, uključujući građanske ratove, nastavlja padati. Neširenje atomskog oružja doseglo je točku u kojoj se svi slažu da bi cilj trebao biti globalno razoružanje. Nuklearni holokaust više nije održiva prijetnja. Ali suočavanje s klimatskim promjenama vjerojatno je još osnovnije. Ako se ljudska priroda treba razvijati, novi skup pretpostavki izgledao bi otprilike ovako:
** Ljudski život nije odvojen od života na zemlji.
** Moramo živjeti u ravnoteži s prirodom.
** Potrošačka atmosfera nije neograničena i ne vodi do sreće.**
** Toksično zagađenje šteti životu i ne može se opravdati.
Kao svjesna vrsta, ljudi moraju biti čuvari ekologije.
Nijedna od ovih ideja nije iznenađujuća; uobičajena su u pokretu za zaštitu okoliša. Ali da bi postale održive na masovnoj razini, plima se mora okrenuti. Dio ljudske prirode koji kaže "Ja na prvom mjestu", "Želim svoje, koga briga za tebe?", "Živim samo za danas, zaboravi sutra" i "Priroda je ovdje da bude pokorena" mora se preispitati. Hoće li se to dogoditi? Nitko ne može reći, ali važno je vidjeti da svijet "tamo vani" nema šanse za promjenu dok ne dođe do stvarne transformacije "ovdje".
COMMUNITY REFLECTIONS
SHARE YOUR REFLECTION
5 PAST RESPONSES
all hands have to be on deck to achieve a good environment,stop hazards and killing in the world today, though there are people that understands ,some still doesn't. we have to prevent hazards at least from around us. we start from us(our surroundings). deforestation courses erosion and this is one of the deadly hazard which courses the lost of lives and properties, it kills more than war itself. environmental pollution contributes to the major problem of the globe.i appreciate those that have been working for the nurturing of our environment, but we should start from us, let the peace start from you today, its a chain.
i greatly appreciate the comments below and Deepak for his patience with his fellow man. My wish is to practice inner peace while promoting outer peace. I am thrilled that war is killing fewer people now and hope that environmental degradation can be reversed so that we stop killing sentient beings everywhere.
This isn't only about the collective good but about our own personal wellbeing. I want to breathe clean air and drink clean water. I want the food I eat to grow in clean and fertile soil so that I can stay healthy. I'm pretty sure most human beings want the same. I'm not an environmentalist but a humanist. Let's stop the careless destruction of our own habitat do whatever it takes to keep our species alive and thriving.
The conclusion says it all. What is going on "out there" is simply a reflection of what is going on "in here." The problem with fighting against any issue is that the "in here" remains in a fighting, combative mode. This doesn't lead to peace. And non-peaceful actions don't lead to a caring, supporting, nurturing of our earth.
I recently told a friend that I am no longer the activist I was in my youth, nor the contributor to society and the economy that I was in my middle years. I sometimes regret this decrease in the kinds of activities that I once thought would change the world. Instead, I buy little, recycle lots and try to live lightly on the earth. In addition, I meditate two hours a day. It may seem an odd and inactive way to "contribute," but it is a contribution of sorts. When meditating, I am not generating negativity. I am both training my mind to eliminate negativity and creating peace and harmony within that can later be shared with others in my life. What my friend said surprised me. "What you are doing is far more effective in the long run than running around doing good." I appreciated this perspective, but I think both are valuable. I also think that people who are actively in the world promoting the greater good do a better job if they begin with inner peace.