Otprilike jednom mjesečno naiđem na osobu koja zrači unutarnjim svjetlom. Ovi ljudi mogu biti u bilo kojem sloju života. Čine se duboko dobrima. Dobro slušaju. Zbog njih se osjećate duhovito i vrijedno. Često ih uhvatite kako paze na druge ljude i dok to rade smijeh im je muzikalan, a ponašanje im je prožeto zahvalnošću. Ne razmišljaju o tome kakav divan posao rade. Uopće ne razmišljaju o sebi.
Kad upoznam takvu osobu uljepša mi cijeli dan. Ali priznajem da često imam tužniju misao: Pada mi na pamet da sam postigao pristojnu razinu uspjeha u karijeri, ali to nisam postigao. Nisam postigao tu velikodušnost duha, niti tu dubinu karaktera.
Prije nekoliko godina shvatio sam da želim biti malo više poput tih ljudi. Shvatio sam da ću, ako to želim učiniti, morati više raditi da spasim svoju dušu. Morat ću imati onu vrstu moralnih avantura koje proizvode tu vrstu dobrote. Morao sam biti bolji u balansiranju svog života.
Palo mi je na pamet da postoje dva skupa vrlina, vrline rezimea i vrline hvalospjeva. Vrline životopisa su vještine koje donosite na tržište. Vrline hvalospjeva su one o kojima se govori na vašem sprovodu — bez obzira jeste li bili ljubazni, hrabri, pošteni ili vjerni. Jeste li bili sposobni za duboku ljubav?
Svi znamo da su vrline hvalospjeva važnije od onih životopisa. Ali naša kultura i naši obrazovni sustavi provode više vremena podučavajući vještine i strategije koje su vam potrebne za uspjeh u karijeri nego kvalitete koje su vam potrebne da zračite takvom vrstom unutarnjeg svjetla. Mnogima od nas jasnije je kako izgraditi vanjsku karijeru nego kako izgraditi unutarnji karakter.
Ali ako živite za vanjska postignuća, godine prolaze i najdublji dijelovi vas ostaju neistraženi i nestrukturirani. Nedostaje vam moralni rječnik. Lako je skliznuti u samozadovoljni moralni mediokritet. Ocjenjujete se prema krivulji opraštanja. Misliš da sve dok očigledno nikoga ne povrijeđuješ i dok se čini da se ljudima sviđaš, moraš biti OK. Ali živiš s nesvjesnom dosadom, odvojen od najdubljeg smisla života i najviših moralnih radosti. Postupno se otvara ponižavajući jaz između vašeg stvarnog ja i vašeg željenog ja, između vas i onih užarenih duša koje ponekad susrećete.
COMMUNITY REFLECTIONS
SHARE YOUR REFLECTION
2 PAST RESPONSES
David Brooks ought to forgive himself. The kind of radiant people he justifiably admires are exceptional people, like Einstein, Gretzky, Mozart, or Shakespeare, in their respective fields.
The quality he wishes he had, like every human quality, is governed by the normal curve. Some people will be very deficient, some people will be greatly gifted, and most will be, plus or minus, clustered around the average.
The fact that he (and I) can see the pinnacles of radiant goodness, and appreciate it, means he is already above average in this quality. But very few people will ever achieve that, like very few can score 90 goals in an NHL season or write the next Hamlet.
Normal people, those close to the average on the normal curve, can only do the best they can. We ought to also admire those who, through effort, do a little better than their natural limitation.
Thank you!
This concept should be the starting point for where we change our educational system. The old "It's nice to be important but more important to be nice" If children learn that first, they will be important and they will be successful.