Neki Prijatelji I Ja Smo počeli Razgovarati

Jesmo li postali sumnjičavi prema nečemu što nije teško? Margaret Wheatley , autorica knjige Leadership and the New Science, raspravlja o našem složenom društvu i razgovorima koji sve pojednostavljuju.

Živjeti jednostavniji život postala je prevladavajuća tema u posljednjih nekoliko godina. Ideje i metode obiluju kako bismo mogli postići jednostavniji život, u rasponu od toga kako pojednostaviti svakodnevne rutine do toga kako smanjiti potražnju za resursima koje stavljamo na planet.

Susrećem mnogo ljudi koji bi htjeli pojednostaviti svoje živote, ali svijet postaje samo složeniji. Složenost je preuzela način na koji pokušavamo obaviti stvari u organizacijama, zajednicama i vladama. Čini se da jednostavno više ništa ne možemo učiniti. Donošenje odluke, izrada plana, održavanje sastanka—sve to sada uključuje složene i dugotrajne procese. Nekada jednostavan proces, poput susjedskog razgovora, postao je "tehnika", možda "međugeneracijski, međukulturalni dijalog". Postajemo iscrpljeni zamršenošću tih procesa i frustrirani nedostatkom produktivnih rezultata.

Koliko god željeli ostaviti iza sebe nemoć koju doživljavamo s tim procesima, iznimno je teško preokrenuti kretanje prema složenosti. Čim jednostavan proces postane tehnika, postaje samo složeniji i teži. Nikad jednostavnije. To postaje specijalizirano znanje stručnjaka, a svi drugi postaju ovisni o njima. Zaboravljamo da već znamo kako raditi jednostavne stvari poput razmišljanja, planiranja i vođenja razgovora. Umjesto toga, postajemo krotki učenici teških metoda.

U prisutnosti toliko specijaliziranih tehnika za obavljanje jednostavnih stvari, postali smo sumnjičavi prema svemu što izgleda lako. A posebno smo sumnjičavi mi koji imamo tehničko znanje. Više sam se puta vidio kako se povlačim iz jednostavnosti jer sam shvatio da više neću biti potreban. To su korisni trenuci koji me tjeraju da razjasnim što je važnije — moj status stručnjaka ili osiguranje da posao bude dobro obavljen. (Nisam uvijek birao plemenitiji put.)

Možda postoji još jedan razlog zašto ljudi oklijevaju vjerovati jednostavnim rješenjima: uvijek je teško priznati da smo uzalud izgubili vrijeme. Ako je nešto tako jednostavno, zašto smo uložili toliko vremena i novca u učenje komplicirane metode? Zaokupljeni smo onim što je komplicirano samo zato što je trebalo toliko vremena da to naučimo.

Ali jednostavnost ima moćnog saveznika: zdrav razum. Ako se osvrnemo na naše iskustvo, primijetit ćemo da su dobra rješenja uvijek puno jednostavnija nego što smo mislili da će biti. Svatko je imao ovo iskustvo, mnogo puta. Znanstvenici su naučeni da traže najbolje rješenje koristeći se pravilom Occamove britve: kada postoji izbor između dvije mogućnosti, izaberi onu jednostavniju. Ta se jednostavna rješenja u znanosti nazivaju "elegantnim". Ljepota svemira izražava se u jednostavnosti.

Budući da je to istina, ljudi se često smiju kada konačno shvate da postoji jednostavno, zdravorazumsko rješenje problema. To je smijeh olakšanja — i prepoznavanja. Sjećamo se svih onih drugih vremena kada smo bili iznenađeni jednostavnošću. Ali također mislim da si moramo odati priznanje za naše borbe sa složenošću. Oliver Wendell Holmes rekao je: "Ne bih dao ni petu za jednostavnost s ove strane složenosti, ali bih dao svoj život za jednostavnost s druge strane složenosti." Sada se možemo smijati jer smo s druge strane složenosti.

U svom radu zagovarao sam razgovor kao sredstvo vraćanja nade u budućnost. Ovo je najjednostavnije što mogu shvatiti. Vidio sam da ne postoji moćniji način za pokretanje značajne promjene od sazivanja razgovora. Kada zajednica ljudi otkrije da dijele brigu, počinje promjena. Ne postoji moć jednaka zajednici koja otkriva do čega joj je stalo.

Lako je to uočiti u našim vlastitim životima, a također iu novijoj povijesti. Poljska Solidarnost započela je razgovorom - manje od desetak radnika u brodogradilištu u Gdanjsku razgovaralo je međusobno o svom očaju, potrebi za promjenom i potrebi za slobodom. A u manje od mjesec dana Solidarnost je narasla na 9,5 milijuna radnika. Tada nije bilo e-pošte, samo su ljudi razgovarali jedni s drugima o vlastitim borbama, a pronalaženje svojih potreba dijelili su milijuni sugrađana. Na kraju tog mjeseca djelovali su kao jedan glas za promjene. Zatvorili su državu u generalnom štrajku.

Kad god čitam o novim naporima humanitarne pomoći - od kojih su neki zaslužili Nobelovu nagradu za mir - otkrijem da su rođeni iz snage razgovora. Negdje u opisu kako je sve počelo stoji rečenica: “Neki prijatelji i ja smo počeli razgovarati...”

Uvijek je ovako. Prava promjena počinje jednostavnim činom razgovora ljudi jedni s drugima o onome do čega im je stalo. Jesu li primijetili opasan prijelaz ulice u blizini škole njihovog djeteta? Rak raste u susjedstvu? Smrti uzrokovane pijanim vozačima? Dovoljna su samo dva ili tri prijatelja da primjete da su zabrinuti zbog iste stvari, a onda se svijet počinje mijenjati. Njihov prvi razgovor se širi. Prijatelji razgovaraju s prijateljima. Razgovaraju s drugima, a to raste i raste.

Ovu mi je priču ispričala jedna Kanađanka. Vraćala se u Vijetnam po svoje drugo dijete, usvojeno iz istog sirotišta kao i njezino prvo dijete. Vidjela je tamošnje uvjete tijekom svog prvog posjeta prije dvije godine i obećala je ovaj put ponijeti medicinske potrepštine. "Trebali su Tylenol, a ne majice ili drangulije." Jednog je dana to govorila prijateljici, a prijateljica je predložila da bi najkorisnija medicinska stvar koju bi mogla uzeti bio inkubator. Iznenadila ju je prijedlog (mislila je na zavoje i tablete), ali je počela telefonirati, tražeći inkubator. Mnogo poziva i nekoliko tjedana kasnije, ponuđeno joj je dvanaest inkubatora i dovoljno pedijatrijskih medicinskih potrepština da napuni četiri kontejnera od 40 stopa! Iz ležernog razgovora između dvoje prijatelja, ona i mnogi drugi organizirali su program medicinske pomoći koji i dalje značajno utječe na živote vijetnamske djece. A sve je počelo kada smo “neki prijatelji i ja počeli razgovarati”.

Ovakvih priča ima napretek. Ne mogu se sjetiti ničega što mi je u zadnje vrijeme dalo više nade od promatranja kako razgovori u kojima izražavamo svoje strahove i snove mogu uroditi snažnim djelima koja mijenjaju živote i vraćaju nadu u budućnost. Sve je vrlo jednostavno.