Ja sam najmlađi od osmero braće i sestara. Pet nas je umrlo. Dijelim gubitke, zdravstvene brige i druge izazove zajedničke ljudskom stanju, posebno u ovim vremenima rata, siromaštva, uništavanja okoliša i pohlepe koji su prilično izvan najkreativnije mašte. Ponekad se sve to čini previše za podnijeti. Nekad osoba s povremenim dubokim depresijama, znakom duševne patnje u mojoj obitelji koja je različito utjecala na svakog brata i sestru, sazrio sam u nekoga o čemu nisam ni sanjao da ću postati: neobuzdanog optimista koji vidi čašu kao uvijek punu nečega. Možda je do pola puna vode, dragocjena sama po sebi, ali u drugoj polovici je duga koja bi mogla postojati samo u praznom prostoru.
Naučila sam plesati.
Nije da prije nisam znala plesati; svi u mojoj zajednici znali su plesati, čak i oni s nekoliko lijevih stopala. Samo nisam znao koliko je to osnovno za održavanje ravnoteže. To što Afrikanci uvijek plešu (u svojim ceremonijama i ritualima) pokazuje svijest o tome. Jednog dana, dok sam plesao, sinulo mi je da su čudesni pokreti po kojima su Afroamerikanci poznati na plesnom podiju nastali zato što su plesači, osobito u starim danima, izvijali razne čvorove stresa. Neki od pokreta donjeg dijela leđa koji su nam preneseni, a koji su se činili samo senzualnimi, bez sumnje su stvoreni nakon cjelodnevnog rada sagnuti se nad plugom ili motikom na plantaži goniča robova.
Želeći odati počast ulozi plesa u liječenju obitelji, zajednica i nacija, unajmio sam lokalnu dvoranu i lokalni bend te pozvao prijatelje i obitelj iz bliže i dalje okoline da se okupe, na Dan zahvalnosti, da otplešemo svoje tuge, ili ih barem lakše integriramo u naše svakodnevno postojanje. Sljedeća generacija moje obitelji, oplakujući nedavnu smrt majke, moje šogorice, stvorila je živahni linijski ples koji me uvjerio da, iako smo svi naišli na svoj dio tuge i nevolja, još uvijek možemo održati liniju ljepote, forme i ritma - nije malo postignuće u svijetu izazovnom kao što je ovaj.
Teška vremena zahtijevaju bijesan ples. Svatko od nas je dokaz.
Naučila sam plesati.
Nije da prije nisam znala plesati; svi u mojoj zajednici znali su plesati, čak i oni s nekoliko lijevih stopala. Samo nisam znao koliko je to osnovno za održavanje ravnoteže. To što Afrikanci uvijek plešu (u svojim ceremonijama i ritualima) pokazuje svijest o tome. Jednog dana, dok sam plesao, sinulo mi je da su čudesni pokreti po kojima su Afroamerikanci poznati na plesnom podiju nastali zato što su plesači, osobito u starim danima, izvijali razne čvorove stresa. Neki od pokreta donjeg dijela leđa koji su nam preneseni, a koji su se činili samo senzualnimi, bez sumnje su stvoreni nakon cjelodnevnog rada sagnuti se nad plugom ili motikom na plantaži goniča robova.
Želeći odati počast ulozi plesa u liječenju obitelji, zajednica i nacija, unajmio sam lokalnu dvoranu i lokalni bend te pozvao prijatelje i obitelj iz bliže i dalje okoline da se okupe, na Dan zahvalnosti, da otplešemo svoje tuge, ili ih barem lakše integriramo u naše svakodnevno postojanje. Sljedeća generacija moje obitelji, oplakujući nedavnu smrt majke, moje šogorice, stvorila je živahni linijski ples koji me uvjerio da, iako smo svi naišli na svoj dio tuge i nevolja, još uvijek možemo održati liniju ljepote, forme i ritma - nije malo postignuće u svijetu izazovnom kao što je ovaj.
Teška vremena zahtijevaju bijesan ples. Svatko od nas je dokaz.
COMMUNITY REFLECTIONS
SHARE YOUR REFLECTION
2 PAST RESPONSES
Thank you so much for the reminder of the release of trauma, of hurt, of pain in dance. May we dance together, apart <3
When I saw this title, “Hard Times Require Furious Dancing”, I immediately recalled the Sufi dervishes. Indeed we are one in our need to dance furiously in times such as these!