Živite Li Svoj Hvalospjev Ili životopis?

"Danas želim da svaki Amerikanac vidi kako su ti muškarci i žene živjeli", rekao je predsjednik Obama u nedjelju, hvaleći 12 muškaraca i žena ubijenih u pucnjavi u Washington Navy Yardu. Govorio je o volonterima koji su odvojili vrijeme da se vrate svojim zajednicama, poput "Frank Kohler, koji daje rječnike svakom učeniku trećeg razreda u svojoj županiji" i "Marty Bodrog, koji vodi dječji studij Biblije u crkvi." Bilo je očeva poput Mikea Ridgella, "koji su trenirali softball timove svojih kćeri i pridružili se Facebooku samo da bi držali korak sa svojim djevojčicama, od kojih je jedan rekao da je uvijek bio cool tata." Bilo je tu majki poput Mary Francis Knight, "posvećene svojim kćerima ... koja je nedavno s radošću gledala kako joj se starija kći udaje", i baka i djedova poput Johna Johnsona, "uvijek nasmijanog, dajući medvjeđe zagrljaje njegovih 10 unučadi ... koji bi ove jeseni dočekali svoje 11. unuče."

Jeste li primijetili da kada ljudi umru, njihovi hvalospjevi slave život vrlo drugačije od načina na koji mi definiramo uspjeh u svakodnevnom životu? Hvalospjevi su zapravo vrlo Treća metrika. U HuffPostu smo Treću metriku -- redefiniranje uspjeha izvan novca i moći kako bismo uključili dobrobit, mudrost i našu sposobnost da se čudimo i dajemo -- postavili kao ključni urednički fokus. Ali iako nije teško živjeti životom Treće metrike, vrlo je lako ne živjeti. Lako je dopustiti da nas posao opsjedne. Lako je koristiti posao kako bismo zaboravili stvari i ljude koji nas istinski podržavaju. Lako je dopustiti tehnologiji da nas umota u vječno naporno, stresno postojanje. Lako je, zapravo, propustiti naše živote čak i dok ih živimo. Sve dok ih više ne živimo.

Za većinu nas naš hvalospjev neće biti samo prvo formalno označavanje onoga što su nam životi bili, već i jedino. Hvalospjev je temeljni dokument naše ostavštine, toga kako nas se ljudi sjećaju, kako živimo u mislima i srcima drugih. I vrlo je znakovito ono što se ne čuje u hvalospjevima. Gotovo nikada ne čujete stvari poput:

"Naravno, njegova kruna uspjeha bila je kad je postao viši potpredsjednik."

Ili:

"Ono što su svi najviše voljeli kod nje je kako je ručala za svojim stolom. Svaki dan."

Ili:

"Bio je ponosan što nikada nije stigao na jednu od utakmica Little League svog djeteta jer je uvijek želio još jednom prijeći preko tih brojki."

Ili:

"Nije imala nijednog pravog prijatelja, ali je imala 600 prijatelja na Facebooku, a svake je večeri rješavala svaki e-mail u svom inboxu."

Ili:

"Ali on će živjeti i dalje, ne u našim srcima ili sjećanjima, jer smo ga jedva poznavali, već u njegovim PowerPoint slajdovima, koji su uvijek bili pedantno pripremani."

Bez obzira na to koliko osoba provede svoj život paleći svijeću na oba kraja, jureći za otrovnom definicijom uspjeha i općenito propuštajući život, hvalospjev je uvijek o drugim stvarima: što su dali, kako su se povezali, koliko su značili za živote stvarnih ljudi oko njih, male ljubaznosti, životne strasti i što ih je nasmijalo.

Dakle, pitanje je: Zašto trošimo toliko vremena na ono što naš hvalospjev neće biti?

"Hvalospjevi nisu životopisi", napisao je David Brooks u lipnju. "Oni opisuju brigu, mudrost, istinitost i hrabrost osobe. Oni opisuju milijun malih moralnih prosudbi koje proizlaze iz tog unutarnjeg područja."

A ipak trošimo toliko vremena, truda i energije na te unose životopisa, koji nestanu čim nam srce prestane kucati. Čak i za one koji umiru s nevjerojatnim životopisima, čiji su životi bili sinonim za uspjeh i postignuće, njihovi hvalospjevi uglavnom su o onome što su radili kada nisu postizali i uspjeli -- barem prema našoj trenutnoj, pokvarenoj definiciji uspjeha. Na primjer, pogledajte Stevea Jobsa, čovjeka čiji je život, barem kako ga je javnost vidjela, bio stvaranje stvari, stvari koje su bile, da, nevjerojatne i mijenjaju igru, ali kada je njegova sestra, Mona Simpson, ustala da mu oda spomen na njegovoj komemoraciji na Sveučilištu Stanford, to nije ono na što se ona usredotočila .

Da, govorila je o njegovom poslu i njegovoj radnoj etici, ali uglavnom kao o manifestacijama njegovih strasti. "Steve je radio ono što je volio", rekla je. Ali ono što ga je stvarno dirnulo, što je stvarno volio, bila je ljubav. "Ljubav je bila njegova vrhunska vrlina", rekla je, "njegov bog bogova." I iako da, volio je svoj posao, volio je i svoju obitelj:

Kad se [njegov sin] Reed rodio, počeo je šikljati i nikada nije prestao. Bio je fizički tata, sa svakim od svoje djece. Nervirao se zbog Lisinih dečki i Erininog putovanja i duljine suknje i Evine sigurnosti u blizini konja koje je obožavala.

A onda je dodala ovu dirljivu sliku: "Nitko od nas koji smo prisustvovali Reedovoj maturalnoj zabavi nikada neće zaboraviti scenu sporog plesa Reeda i Stevea."

A o svojoj supruzi: "Održavala ga je njegova trajna ljubav prema Laurene. Vjerovao je da se ljubav događa cijelo vrijeme, posvuda. Na taj najvažniji način, Steve nikada nije bio ironičan, nikada ciničan, nikada pesimističan."

A onda su tu bili stihovi poput ovih, posuti posvuda:

– Steve je bio skroman.

"Steve je volio nastaviti učiti."

"Steve je njegovao ćudljivost."

"Sa svoje četvero djece, sa suprugom, sa svima nama, Steve se jako zabavljao."

"Cijenio je sreću."

"Bio je jako emotivan čovjek."

Njegova se sestra u svom hvalospjevu pobrinula da znamo da je Steve Jobs puno više od pukog čovjeka koji je izumio iPhone. Bio je brat, muž i otac koji je znao pravu vrijednost onoga od čega nas tehnologija tako lako može odvratiti. Čak i ako izradite kultni proizvod, čak i onaj koji nastavlja živjeti, ono što će biti najvažnije u glavama ljudi do kojih vam je najviše stalo bit će sjećanja koja ste izgradili u njihovim životima. U svom romanu Hadrijanovi memoari iz 1951., Marguerite Yourcenar govori o rimskom caru koji meditira o svojoj smrti : "[Čini mi se da dok ovo pišem nije važno biti car."

A epitaf Thomasa Jeffersona opisuje ga kao "autora Deklaracije o američkoj neovisnosti ... i oca Sveučilišta u Virginiji." Ne spominje se predsjedništvo.

Ono što stara izreka da svaki dan trebamo živjeti kao posljednji obično znači je da ne bismo trebali čekati da nam bude zadnji dan na Zemlji da počnemo davati prioritet stvarima koje su zaista važne.

Svatko tko ima nekoliko pametnih telefona i puni e-mail sandučić zna da je lako živjeti, a da nismo svjesni da živimo. Dakle, život Treće metrike bio bi onaj koji se živi na način koji vodi računa o tome kakav će naš hvalospjev jednog dana biti. "Uvijek mi lakne kad netko drži hvalospjev i shvatim da ga slušam", našalio se George Carlin. Možda ne slušamo vlastiti hvalospjev, ali ga zapravo pišemo cijelo vrijeme, svaki dan. Pitanje je koliko dajemo hvaliocu da radi.

Prošlog ljeta postala je viralna osmrtnica ženi iz Seattlea po imenu Jane Lotter, koja je umrla od raka u 60. godini. Autorica obita bila je sama Lotter.

"Jedna od rijetkih prednosti umiranja od raka endometrija stupnja 3, stadija IIIC, koji se ponavlja i metastazira u jetru i abdomen," napisala je , "jest da imate vremena napisati vlastitu osmrtnicu." Nakon što je lijepo i živahno ispričala svoj život, pokazuje da je živjela život imajući na umu pravu definiciju uspjeha. "Moji voljeni Bob, Tessa i Riley", piše ona. "Moji voljeni prijatelji i obitelji. Kako ste mi svi bili dragocjeni. Poznavati i voljeti svakoga od vas bila je uspješna priča mog života."

Samo nekoliko mjeseci prije nego što je povjesničar Tony Judt umro od ALS-a 2010., dao je nevjerojatan intervju Terryju Grossu na NPR-ovoj emisiji Fresh Air . Pitala ga je o njegovim duhovnim uvjerenjima. On je odgovorio :

Ne vjerujem u zagrobni život. Ne vjerujem u jedno ili više božanstava. Poštujem ljude koji to rade, ali ni sam ne vjerujem u to. Ali tu postoji jedno veliko "ali": mnogo sam svjesniji nego ikad, iz očiglednih razloga, što će to značiti ljudima koji budu ostavljeni kad umrem. Meni to neće ništa značiti, ali njima će značiti jako puno i njima je važno, pritom mislim na moju djecu ili moju ženu ili moje bliske prijatelje, da je neki moj duh, na pozitivan način, prisutan u njihovim životima, u njihovim glavama, u njihovoj mašti i tako dalje. Tako sam na jedan čudan način počeo vjerovati u zagrobni život kao mjesto gdje još uvijek imam moralne odgovornosti, baš kao što imam i u ovom životu, osim što ih mogu ostvariti samo prije nego što tamo stignem. Kad stignem tamo, bit će prekasno. Dakle, nema boga, nema organizirane religije, ali razvija se osjećaj da postoji nešto veće od svijeta u kojem živimo, uključujući i nakon što umremo, i da imamo odgovornosti u tom svijetu.

Dakle, vjerujete li u zagrobni život, kao ja, ili ne, time što ste potpuno prisutni u svom životu i u životima onih koje volite, stvarate svoj vlastiti zagrobni život i pišete vlastiti hvalospjev. To je vrijedna lekcija, čak i više iako imamo tu sreću da smo zdravi i imamo energiju i slobodu i nedostatak prepreka za stvaranje života svrhe i smisla.

Ne bi trebalo biti potrebno iskustvo bliske smrti da nas podsjeti na ono što ćemo sve jednog dana izgubiti. Prema časopisu Colors , nešto što se zove "terapija živućim pogrebom" postaje sve popularnije u Južnoj Koreji, koja ima najveću stopu samoubojstava od razvijenih zemalja. To može uključivati ​​stvarno ulaženje u lijes i njegovo zabijanje da bi se doživjelo djelić konačnosti i završetka smrti. Jedan operater ponekad traži od sudionika da naprave popis ljudi u njihovim životima koji su im važni. Jedna je žena rekla da ju je proces natjerao da shvati da je zanemarivala svog muža. Osjećam se kao da sam se preporodila, rekla je. "Želim nazvati svog muža, reći mu 'hvala' i 'oprosti'."

To je ekstremna metoda i nadamo se da većina nas neće morati biti zakovana u lijes kako bismo stekli osjećaj što stvarno cijenimo. Ali dobra je vijest da, ako ovo čitate, još uvijek imate vremena da doživite najbolju verziju svog hvalospjeva.

Evo nekih od mojih omiljenih hvalospjeva , zahvaljujući Alison Nastasi iz Atlantica . Imate li omiljeni hvalospjev ili nešto posebno čega se sjećate iz hvalospjeva koji ste čuli? Za dijeljenje koristite odjeljak za komentare.