Radosti Velikog Davanja

Jeff Kaufman i Julia Wise mladi su par koji živi u Bostonu. Jeff je softverski inženjer u Googleu, a Julia je socijalna radnica. Posljednjih nekoliko godina davali su gotovo 60 posto svog prihoda nakon oporezivanja dobrotvornim organizacijama koje rade na smanjenju siromaštva i spašavanju života u zemljama u razvoju. Unatoč ukupnom prihodu koji iznosi šest znamenki, na sebe troše nešto više od 15 000 dolara godišnje. Od 2008. dali su više od 250.000 dolara.

To je puno novca i zvuči kao velika žrtva. Ali oni inzistiraju da nije. U svom blogu Julia piše: "Stvari koje najviše volimo - provoditi vrijeme s obitelji i prijateljima, stvarati glazbu, plesati, kuhati, čitati - sve su stvari koje možemo učiniti s malim budžetom. Da dajemo manje, trošili bismo više na sebe, ali vjerojatno ne bismo bili osjetno sretniji." Kaže da je darivanje jedna od najvažnijih stvari u njezinu životu, a čini to jer vjeruje da "ljudi - svi ljudi, čak i oni daleki - ne bi trebali patiti i umirati bez potrebe".

Dijelim to uvjerenje. Moje davanje je kap koja je prelila čašu u usporedbi s darivanjem Jeffa i Julije, ali ipak sam uspio donirati oko 11 posto svog prihoda prošle godine, većinu toga dobrotvornim organizacijama koje rade na spašavanju ili poboljšanju života u zemljama u razvoju. I planiram dati više.

Ono što sam otkrio jest da je veliko davanje drugačije. Kada date značajnu donaciju, imate osjećaj da pridonosite misiji, da ostvarujete opipljiv utjecaj, da se osjećate kao da se računate. Ne morate dati puno da biste napravili razliku: primjerice dehelmintizacija djeteta u Indiji ili Keniji košta samo oko 30 američkih centi , a cijena kupnje i distribucije mreže protiv malarije u Malaviju ili Demokratskoj Republici Kongo kreće se od oko 5 do 7,50 dolara. Ali ako si možete priuštiti povećanje tih brojeva davanjem više, možete pomoći poboljšati živote stotina ili čak tisuća ljudi. Upotrijebite kalkulator dobrotvornog učinka Life You Can Save kako biste vidjeli koliko ljudi biste mogli pomoći određenom donacijom.

Kad sam tek odlučio početi davati veće količine, moja je filozofija bila "daj dok ne zaboli". Ali sada na to gledam drugačije. Tijekom proteklog desetljeća trudio sam se ispitati svoj posjed, svoje navike i svoj stil života s ciljem eliminiranja onoga što mi ne treba ili što mi ne donosi sreću. Rezultat je da je većina stvari koje posjedujem ili radim u životu tu jer sam ih namjerno odlučio zadržati (ili nastaviti raditi). To me čini sretnom, a samim tim smanjuje želju da kupujem sve više i više stvari, jer sam zadovoljan onim što imam. Mogu dati više, jer želim manje.

Kada ovaj proces primijenite na sve aspekte svog života, on vas vodi prema onome što je Julia Wise opisala gore: otkrivate da ne trebate potrošiti puno novca da biste pronašli sreću i zadovoljstvo. Čak i sa skromnim primanjima možete otkriti da vam je preostalo novca za davanje, a da se pritom ne osjećate kao da ste se žrtvovali. Filozof Toby Ord učinio je nešto poput ovoga kada je izračunao koliko će mu novca trebati svake godine da financira jednostavan, ali ugodan životni stil, a zatim se javno obvezao da će sve što zaradi iznad tog iznosa svake godine dati u učinkovite dobrotvorne svrhe do kraja svog radnog vijeka.

Ne može si svatko priuštiti veliko davanje: ili morate zaraditi ugodan prihod ili pronaći načine da živite znatno ispod svojih mogućnosti. Te opcije nisu dostupne svima. Ali kao što Julia Wise piše : "Ne morate biti bogati da biste bili velikodušni. Možda bi bilo lakše ljudima s hrpom novca, ali oni među nama koji moramo razmišljati o stanarini i namirnicama još uvijek mogu puno učiniti. Moja je baka donirala 10 posto svog prihoda sve dok je kontrolirala vlastiti novac, čak i kad je živjela od čekova socijalnog osiguranja."

Za mene se to svodi na ovo: Postoji mnogo drugih stvari koje bih mogao učiniti s novcem koji svake godine dajem učinkovitim dobrotvornim organizacijama. Ali mogu li smisliti nešto bolje za učiniti s tim? Ne. Čini mi se da sam najbolje iskoristio svoj novac. Puno sam sretniji davati veliko nego živjeti veliko.