Dok sam odrastala, nikad nisam razmišljala koliko je važno biti maštovit. Moglo bi se reći da je to zanimanje iz djetinjstva. To dolazi prirodno. Zatim dođemo u dob kada nam se prikaže niz opcija za ubacivanje, predložak za životopis koji trebamo izraditi i Excel. U tom trenutku naše se učenje mora uklopiti u određene parametre: unutar tog malog mjehurića, unutar ograničenja od jedne stranice i unutar sićušnog digitalnog grafikona. Dakle, što se događa s našom maštom?
Čini se da blijedi.
To što sam Azijat (kao što jesam) ne pomaže. Pretpostavka da ste prikladniji za inženjerstvo ili medicinu je poput repa. Očito imamo takozvanu sklonost brojevima. Ako ste Azijat, morate biti dobri u matematici – naravno.
E, onda sam ispao čudak. Umjesto toga, razvio sam afinitet prema riječima i slikama. U dobi od 12 godina moj san je bio da budem profesionalni crtač, što bi se moglo pretvoriti u karijeru crtača, ako bude dobro išlo. I roditelji su mi priuštili taj san. Za razliku od drugih, koji su možda mislili da je to smiješno, nabavili su mi knjige za crtanje. Kad bi me majka vidjela kako besposlen sjedim ili zaspim među hrpom školskih knjiga, predložila bi: "Zašto ne bi malo crtao?" Više od desetljeća kasnije malo se toga promijenilo. Još se smije mojim crtežima, govori mi da češće crtam i sačuvala je tu bilježnicu.
Možda sam trebao nastaviti tim putem. Prošli tjedan mi je prijatelj poslao e-poruku s popisom poslova pod naslovom Doodler. Smiješno, pomislio sam. Ali onda sam vidio poslodavca – Google. Više nije tako smiješno, ali zapravo postoji mogućnost. I doista, Google zapošljava doodlera za slike koje se često pojavljuju na njihovoj početnoj stranici za proslavu praznika i važnih događaja.
Kako sam rastao, kako je popis knjiga za čitanje postajao sve duži, zadaće sve teže, a poslovi oduzimali svo slobodno vrijeme kao studenta na koledžu, ta sposobnost da samo sjedneš i pretočiš svoju maštu na prazno platno počela je nestajati. Umjesto toga, ta se kreativna strana morala ponovno osmisliti.
Moj srednjoškolski profesor povijesti jednom mi je rekao da povijest nije vremenska crta; to je priča. Izbacila je linearnost povijesti. Učinila je ono što je suhoparno i staro, šarmantno, privlačno, a ponekad čak i duhovito. To je bila njezina mašta na djelu. I to mi je pomoglo da razvijem ljubav prema društvenim znanostima. Naša mašta može biti prilično zarazna, naučio sam.
No može li ova ljubav prema maštovitom ikada pronaći mjesto u stvarnom svijetu? Sigurno.
Sve više i više mladih ljudi danas želi raditi za start-up tvrtke gdje se posao susreće s kreativnošću, gdje ono što se danas čini nemogućim sutra postaje stvarnost. Tko je znao da Starbucks kavu možete platiti bez gotovine ili kreditne kartice? možete. Samo skenirajte svoju Starbucks karticu sa svog pametnog telefona. Tko je znao da možete nabaviti pumpu s gazom za manje od 40 dolara koja može pomoći poljoprivrednicima u navodnjavanju u zemljama u razvoju? Pogledajte samo rad poduzetnika Paula Polaka . Tko je rekao da ćemo u 21. stoljeću govoriti u samo 140 znakova? Možda ljudi na Twitteru jesu.
Mašta stvara ne samo bajke i dječje knjige, već i novu viziju načina na koji živimo. Mašta izaziva norme, pomiče granice i pomaže nam da napredujemo.
Nažalost, ta mašta postaje po strani u učionicama, gdje je naglasak predugo bio na ocjenama i testiranju, na radnim mjestima, gdje je isticanje excel listova i powerpoint prezentacija postalo svakodnevni zadatak.
.jpg)
Moramo poticati više kreativnosti. Zaboravite malo CV. Zaboravite opsjednutost ocjenama. Ako potaknemo tog briljantnog studenta matematike da bude i maštovit, on bi te algoritme mogao koristiti za inovacije. Ako potaknemo i studenticu biologije da bude maštovita, ona bi za nas mogla dizajnirati novi održivi izvor goriva. Ako potaknemo i tog zaljubljenika u ekonomiju da bude maštovit, mogao bi izgraditi novi poslovni model prilagođen ljudima. Alati su tu. Samo ih trebate preusmjeriti prema neočekivanom. Tu je kreativnost – kod kuće, u učionici i na radnom mjestu – toliko bitna.
Zato sam se prošli tjedan zatekla kako sjedim s mamom kasno navečer i čitam pjesme Shela Silversteina za djecu. Ispostavilo se da su jednako dobri za odrasle, možda čak i bolji.
ZAMRZNUTI SAN
Uzet ću san koji sam sinoć sanjao
I stavio u moj zamrzivač,
Tako jednog dana dugo i daleko
Kad budem ostario idiot,
Izvadit ću ga i otopiti,
Ovaj divni san koji sam zamrznuo,
I skuhaj i sjedni mi
I umoči moje hladne nožne prste.
COMMUNITY REFLECTIONS
SHARE YOUR REFLECTION
10 PAST RESPONSES
love the article!! :)
Awesome article! thx! It helped me with my academic piece of writing.
thank you all for the kind words, really appreciate it.
let our imaginations be reawakened!
Thank you. Diane DiPrima wrote a poem called "Rant". In it she repeats, over and over, "The only war that matters is the war against the imagination. All other wars are subsumed in it." Imagination is our ability to empathize, to relate, to imagine our selves in someone else's shoes. It is essential for compassion. And it is under attack. Thank you for celebrating it. May we all do the same!
What a wonderful article. I read this in a room where my Disney stuffed animal, "Figment" rests on a shelf behind me and an empty coffee mug with little cermic feet sits by my side. You helped reinforce that it is absolutely ok for me -for everybody- to embrace both that adult side just as much as that fun, imaginative side. It doesn't have to be separate at all. Thanks for such a refreshing read.
Off I go to get out my box of Crayola crayons, paper, pens, and my imagination! Oh, thanks for the reminder that we're not too old to dream and imagine.
One of the saddest experiences I have had was presenting a holiday music program to a group of children at a disadvantaged local school. My whole program was based on .. dreams and imagination. Should be easy with a group of kids I thought. Wrong. The simple question, "Do you have a dream of something you would like to do?" met with blank stares. "Do you imagine what it might be like to fly?" Nothing. These kids had no idea. It seemed they had no dreams. That one hour program was the hardest I've ever got through. A whole classroom of children with no dreams! Kids who didn't even know how to imagine.
I was so depressed by this experience, that I went home and immediately began to write a song for the next school I would visit. It developed into a children's song which I taught to a group of children in a YWCA in-school mentoring program that I was involved with. We recorded it at a local high school, it was played on our community radio station and it featured as the backing for a promotional video which the mentoring program still uses. It was called "When I Dream (I can do anything)."
The words I used to introduce the kids to the idea of dreaming and imagination were these.
"Nothing has ever been created, no masterpiece painted, no song given voice, no discovery unveiled, without someone, somewhere, who had a dream."
[Hide Full Comment]Janne Henn
this write up made think about the creative childhood of mine which I have decided to dust it new
Oh yes....let's pretend1
Walt Disney taught me an elephant can fly, and a little wooden puppet can wish upon a star and become a human boy. Some time along the way, most of that good stuff was lost by the wayside. I want it back !