Vizija tužitelja Za Bolji Pravosudni Sustav

Sljedeće su moja mišljenja i ne odražavaju mišljenja ili politiku bilo kojeg konkretnog tužiteljstva.

(Smijeh)

Ja sam tužitelj. Vjerujem u zakon i red. Ja sam posvojeni sin policajca, marinca i frizerke. Vjerujem u odgovornost i da bismo svi trebali biti sigurni u našim zajednicama. Volim svoj posao i ljude koji ga rade. Samo mislim da je naša odgovornost da to učinimo bolje.

Sudeći po dizanju ruku, koliko vas je do svoje 25. godine ili bilo loše u školi, išlo negdje gdje vam je izričito rečeno da se klonite ili je pilo alkohol prije svoje punoljetnosti?

(Smijeh)

U redu.

Koliko vas je kralo u trgovini, probalo ilegalnu drogu ili se fizički posvađalo -- da, čak i s bratom ili sestrom? Sada, koliko vas je ikada provelo jedan dan u zatvoru zbog bilo koje od tih odluka? Koliko vas koji danas sjedite ovdje mislite da ste opasnost za društvo ili da bi vas trebalo definirati tim postupcima mladenačke indiskrecije?

(Smijeh)

Poenta prihvaćena.

Kada govorimo o reformi kaznenog pravosuđa, često se fokusiramo na nekoliko stvari, a to je ono o čemu želim s vama danas razgovarati. Ali prvo ću -- budući da ste to podijelili sa mnom, priznat ću vam nešto sa svoje strane. Išao sam na pravni fakultet da zaradim novac. Nije me zanimalo biti državni službenik, nije me zanimalo kazneno pravo i definitivno nisam mislio da ću ikada biti tužitelj.

Pri kraju moje prve godine studija prava dobio sam pripravnički staž u Odjelu Roxbury Općinskog suda u Bostonu. Znao sam za Roxbury kao siromašnu četvrt u Bostonu, koju muče nasilje s oružjem i droga. Moj život i moja pravna karijera promijenili su prvi dan tog pripravničkog staža. Ušao sam u sudnicu i vidio sam gomilu ljudi koji su, jedan po jedan, prilazili ispred te sudnice da kažu dvije riječi i samo dvije riječi: "Nisam kriv". Pretežno su bili crni i smeđi. A onda bi sudac, branitelj i tužitelj donosili odluke koje bi promijenile život o toj osobi bez njihova mišljenja. Bili su pretežno bijelci. Dok je svaka osoba, jedna po jedna, prilazila prednju stranu te sudnice, nisam mogao prestati nego pomisliti: Kako su dospjeli ovamo? Htio sam znati njihove priče. I dok je tužitelj čitao činjenice o svakom slučaju, razmišljao sam u sebi, mogli smo to predvidjeti. To se čini tako spriječivim... ne zato što sam bio stručnjak za kazneno pravo, već zato što je to bio zdrav razum.

Tijekom pripravničkog staža počeo sam prepoznavati ljude u dvorani, ne zato što su bili kriminalci, već zato što su dolazili k nama po pomoć, a mi smo ih slali van bez ikakve pomoći.

Na drugoj godini pravnog fakulteta radio sam kao pomoćni pravnik za odvjetnika obrane i u tom sam iskustvu upoznao mnoge mladiće optužene za ubojstvo. Čak i u našim "najgorim" vidio sam ljudske priče. I svi su sadržavali traumu iz djetinjstva, viktimizaciju, siromaštvo, gubitak, isključenje iz škole, ranu interakciju s policijom i kaznenopravnim sustavom, a sve je dovelo do mjesta u sudnici. Oni osuđeni za ubojstvo bili su osuđeni na smrt u zatvoru, a tijekom tih sastanaka s tim ljudima nisam mogao shvatiti zašto bismo potrošili toliko novca da ovu jednu osobu držimo u zatvoru sljedećih 80 godina kada smo ga mogli reinvestirati unaprijed i možda spriječiti da se cijela stvar dogodi.

(Pljesak)

Na trećoj godini pravnog fakulteta branio sam ljude optužene za male ulične zločine, uglavnom psihički bolesne, uglavnom beskućnike, uglavnom ovisnike o drogama, svima kojima je bila potrebna pomoć. Došli bi do nas, a mi bismo ih otpremili i bez te pomoći. Bila im je potrebna naša pomoć. Ali mi im ništa nismo davali. Progonili, osuđivali i branili ljudi koji o njima ništa nisu znali.

Zapanjujuća neučinkovitost ono je što me nagnalo na rad u kaznenom pravosuđu. Zbog nepravde svega toga poželio sam biti branitelj. Dinamika moći koju sam shvatio natjerala me da postanem tužitelj.

Ne želim trošiti puno vremena na razgovor o problemu. Znamo da sustav kaznenog pravosuđa treba reformirati, znamo da se u američkim zatvorima i zatvorima nalazi 2,3 milijuna ljudi, što nas čini nacijom s najviše zatvorenika na planetu. Znamo da je još sedam milijuna ljudi na uvjetnoj ili uvjetnoj slobodi, znamo da sustav kaznenog pravosuđa neproporcionalno utječe na obojene ljude, posebno na siromašne obojene ljude. I znamo da se posvuda događaju sistemski propusti koji dovode ljude u naše sudnice. No, ne raspravljamo o tome koliko su naši tužitelji loše opremljeni da ih prime. Kada govorimo o reformi kaznenog pravosuđa, mi kao društvo fokusiramo se na tri stvari. Žalimo se, tvitamo, bunimo se protiv policije, zakona o kazni i zatvora. Rijetko, ako ikad, govorimo o tužitelju.

U jesen 2009. Bostonska policija uhitila je mladića. Imao je 18 godina, bio je Afroamerikanac i bio je maturant u lokalnoj javnoj školi. Bacio se na koledž, ali njegov honorarni posao s minimalnom plaćom nije mu pružao financijsku priliku potrebnu za upis u školu. U nizu loših odluka ukrao je 30 prijenosnih računala iz trgovine i prodao ih na internetu. To je dovelo do njegova uhićenja i kaznene prijave za 30 kaznenih djela. Potencijalna zatvorska kazna s kojom se suočio ono je što je najviše stresiralo Christophera. Ali ono što nije shvaćao bio je utjecaj koji će kriminalni dosje imati na njegovu budućnost.

Tog sam dana stajao na suđenju kad mi je na stolu došao Christopherov slučaj. I uz rizik da zvučim dramatično, u tom trenutku sam imao Christopherov život u svojim rukama. Imao sam 29 godina, bio sam potpuno novi tužitelj i nisam znao kako će odluke koje ću donijeti utjecati na Christopherov život. Christopherov slučaj bio je ozbiljan i trebalo ga je tretirati kao takvog, ali nisam mislio da je žigosanje zločinca do kraja života pravi odgovor.

Uglavnom, tužitelji stupaju na posao s malo razumijevanja za učinak naših odluka, bez obzira na našu namjeru. Unatoč našoj širokoj diskreciji, učimo izbjegavati rizik pod svaku cijenu, čineći našu diskreciju u osnovi beskorisnom. Povijest nas je uvjetovala da vjerujemo da sustav kaznenog pravosuđa na neki način dovodi do odgovornosti i poboljšava javnu sigurnost, unatoč dokazima koji govore suprotno. Ocjenjuju nas interno i eksterno prema našim uvjerenjima i našim pobjedama u suđenjima, tako da tužitelji zapravo nisu potaknuti da budu kreativni u našim pozicijama, dispozicijama ili da riskiraju s ljudima koje inače ne bismo. Držimo se zastarjele metode, kontraproduktivne za postizanje samog cilja koji svi želimo, a to su sigurnije zajednice.

Ipak, većina tužitelja koji stoje na mom mjestu podigla bi Christophera na tužbu. Malo cijene ono što možemo učiniti. Privođenje Christopheru donijelo bi mu kriminalni dosje, što bi mu otežalo pronalaženje posla, pokrenuvši krug koji definira neuspješni kaznenopravni sustav danas. S kriminalnim dosjeom i bez posla, Christopher ne bi mogao pronaći posao, obrazovanje ili stabilan smještaj. Bez tih zaštitnih faktora u svom životu, Christopher bi vjerojatnije počinio daljnji, ozbiljniji zločin. Što je Christopher više bio u kontaktu sa sustavom kaznenog pravosuđa, vjerojatnije je bilo da će se vraćati opet i opet i opet -- sve to golema društvena cijena za njegovu djecu, njegovu obitelj i njegove vršnjake. I, dame i gospodo, to je užasan ishod za javnu sigurnost za nas ostale.

Kad sam završio pravni fakultet, radio sam isto što i svi ostali. Izašao sam kao tužitelj od kojeg se očekuje da će izvršiti pravdu, ali nikada nisam naučio što je pravda na svojim predavanjima -- nitko od nas ne uči. Nitko od nas ne zna.

Pa ipak, tužitelji su najmoćniji akteri u sustavu kaznenog pravosuđa. Naša moć je gotovo bezgranična. U većini slučajeva, ni sudac, ni policija, ni zakonodavno tijelo, ni gradonačelnik, ni guverner, ni predsjednik ne mogu nam reći kako procesuirati svoje slučajeve. Odluka da privedem Christopheru i dam mu kazneni dosje bila je isključivo moja. Birao bih hoću li ga goniti za 30 kaznenih djela, za jedno kazneno djelo, za prekršaj ili uopće. Odabrao bih hoću li natjerati Christophera na nagodbu ili iznijeti slučaj na suđenje, i na kraju bih bio u poziciji tražiti da Christopher ode u zatvor. To su odluke koje tužitelji svakodnevno donose nesputano, a mi nismo svjesni i neupućeni u teške posljedice tih odluka.

Jedne noći prošlog ljeta bio sam na malom okupljanju obojenih profesionalaca iz cijelog grada. Dok sam stajao tamo i trpao besplatne sendviče u usta, kao što to radite kao javni službenik --

(Smijeh)

Primijetila sam preko sobe, mladića kako mi maše i smiješi se i prilazi mi. I prepoznala sam ga, ali nisam znala odakle, i prije nego što sam shvatila, taj mladić me grlio. I zahvaljujući mi. "Brilo ti je do mene i promijenio si mi život." Bio je to Christopher.

Vidiš, nikad nisam optužio Christophera. Nikada se nije suočio sa sucem ili zatvorom, nikada nije imao kriminalni dosje. Umjesto toga, radio sam s Christopherom; prvo da bude odgovoran za svoje postupke, a zatim da ga stavi u poziciju u kojoj neće ponovno počiniti prekršaj. Vratili smo 75 posto računala koja je prodao i vratili ih Best Buyu, te smo smislili financijski plan za otplatu za računala koja nismo mogli vratiti. Christopher je radio društveno koristan rad. Napisao je esej o tome kako bi ovaj slučaj mogao utjecati na njegovu budućnost i budućnost zajednice. Prijavio se na fakultet, dobio financijsku pomoć i završio četverogodišnju školu.

(Pljesak)

Nakon što smo završili s grljenjem, pogledao sam njegovu pločicu s imenom i saznao da je Christopher upravitelj velike banke u Bostonu. Christopher je postigao -- i zaradio je puno više novca od mene --

(Smijeh)

Sve je to postigao u šest godina otkako sam ga prvi put vidio u Roxbury Courtu. Ne mogu preuzeti zasluge za Christopherov put do uspjeha, ali svakako sam dao svoj doprinos da ga zadržim na tom putu.

Postoje tisuće Christophera vani, neki su zaključani u našim zatvorima i zatvorima. Trebaju nam tisuće tužitelja da to prepoznaju i da ih zaštite. Zaposleni Christopher bolji je za javnu sigurnost nego osuđeni. To je veća pobjeda za sve nas. U retrospektivi, odluka da se knjiga ne baci na Christophera ima savršenog smisla. Kad sam ga vidio tog prvog dana u Roxbury Courtu, nisam vidio kriminalca da tamo stoji. Vidio sam sebe -- mladu osobu kojoj je potrebna intervencija. Kao pojedinac uhvaćen u prodaji velike količine droge u svojim kasnim tinejdžerskim godinama, iz prve sam ruke znao snagu prilike nasuprot gnjevu kaznenopravnog sustava. Usput sam, uz pomoć i vodstvo svog okružnog tužitelja, svog nadređenog i sudaca, naučio moć tužitelja da mijenja živote umjesto da ih uništava.

I tako to radimo u Bostonu. Pomogli smo ženi koja je uhićena zbog krađe namirnica kako bi prehranila svoju djecu da dobije posao. Umjesto da zlostavljanog tinejdžera strpamo u zatvor za odrasle zbog udaranja drugog tinejdžera, osigurali smo liječenje mentalnog zdravlja i nadzor zajednice. Odbjegla djevojka koja je uhićena zbog prostitucije, kako bi preživjela na ulici, trebala je sigurno mjesto za život i rast -- nešto u čemu smo joj mogli pomoći. Čak sam pomogao mladiću koji se toliko bojao starije djece iz bande koja bi se pojavila nakon škole, da je jedno jutro umjesto kutije za ručak u ruksak stavio napunjeni 9-milimetarski. Proveli bismo svoje vrijeme koje bismo inače potrošili mjesecima i mjesecima pripremajući svoje slučajeve za suđenje na putu smišljajući stvarna rješenja problema kako su ih predstavili.

Koji je bolji način da provedemo svoje vrijeme? Kako biste radije da vaši tužitelji troše svoje? Zašto trošimo 80 milijardi dolara na zatvorsku industriju za koju znamo da propada, kada bismo mogli uzeti taj novac i preusmjeriti ga u obrazovanje, liječenje mentalnog zdravlja, liječenje ovisnosti i ulaganje u zajednicu kako bismo mogli razviti naše susjedstvo?

(Pljesak)

Pa zašto bi vam to trebalo biti važno? Pa, prvo, trošimo puno novaca. Naš novac. U nekim državama zaključavanje tinejdžera na godinu dana košta 109.000 dolara, sa 60 posto šanse da će se ta osoba vratiti u isti sustav. To je užasan povrat ulaganja.

Broj dva: to je prava stvar. Ako su tužitelji sudjelovali u stvaranju problema, na nama je da stvorimo rješenje, a to možemo učiniti koristeći druge discipline koje su već prikupile podatke i istražile za nas.

I broj tri: vaš glas i vaš glas mogu to učiniti. Sljedeći put kada se održavaju izbori za lokalnog okružnog tužitelja u vašoj nadležnosti, postavite ova pitanja kandidatima. Prvi: Što činite da ja i moji susjedi budemo sigurniji? Drugo: Koje podatke prikupljate i kako obučavate svoje tužitelje da osiguraju da to radi? I broj tri: Ako ne radi svima, što radite da to popravite? Ako ne mogu odgovoriti na pitanja, ne bi trebali raditi posao.

Svatko od vas koji je podigao ruku na početku ovog govora živi je primjer snage mogućnosti, intervencije, podrške i ljubavi. Iako se svatko od vas možda suočio sa svojom vlastitom vrstom discipline za sve prijestupe koje je počinio, jedva da je ikome od vas trebao jedan dan u zatvoru da postanete ljudi koji ste danas - neki od najvećih umova na planetu.

Svaki dan, tisuće puta na dan, tužitelji diljem Sjedinjenih Država raspolažu toliko velikom moći da može izazvati katastrofu onoliko brzo koliko može donijeti priliku, intervenciju, podršku i da, čak i ljubav. Te su kvalitete obilježja jake zajednice, a jaka zajednica je sigurna. Ako su naše zajednice slomljene, ne dopustite odvjetnicima koje odaberete da ih poprave zastarjelim, neučinkovitim, skupim metodama.

Zahtijevajte više; glasajte za tužitelja koji pomaže ljudima da ostanu izvan zatvora, a ne da ih strpa.

Zahtijevaj bolje. Zaslužujete to vi, zaslužuju vaša djeca, zaslužuju ljudi koji su okovani u sustavu, ali najviše od svega zahtijevaju ljudi koje smo zakleli štititi i dijeliti pravdu.

Moramo, moramo biti bolji.

Hvala.

(Pljesak)

Hvala vam puno.