Ponovni Pregled Freda Rogersa Na svečanom obraćanju 2002

Sveučilište Dartmouth 2002

Vau. Kakva je privilegija biti sa svima vama. Otkako sam stigao ovdje u Hannover, mnogi su me ljudi pozdravili riječima: "Lijep je dan u ovom susjedstvu." Pa, zaista je lijep dan, ali prije nego što počnem, želio bih da znate da shvaćam da ste vi, koji živite i radite ovdje, imali mnogo dana, posebno tijekom posljednjih nekoliko mjeseci, koji su bili daleko od lijepih. Proživjeli ste bolno vrijeme i nosili ste se s njim dostojanstveno. Siguran sam da vas Zantopov velikodušni duh nadahnjuje. I velika mi je privilegija biti sa svima vama.

Kad sam bio u Dartmouthu kasnih 1940-ih, školarina, soba i pansion iznosili su 1100 dolara godišnje. Nitko nije posjedovao kućno računalo, a rijetko tko je imao televizor. A oni koji jesu, imali su izbor od tri kanala. Nisam siguran je li Jeanne Shaheen još uopće rođena, ali vrlo malo ljudi bi moglo pretpostaviti da će za 50 godina žena biti guverner New Hampshirea. Da. Kad sam bio ovdje, prva riječ alma mater bila je "Muškarci. Ljudi iz Dartmoutha izazivaju uzbuđenje." Pa, sada je prva riječ "Dragi." Neke stvari se mijenjaju na bolje.

Tijekom moje prve godine ovdje, živio sam točno ondje u 101 Middle Mass. I imao sam dva cimera. Imao sam profesora, tamo, koji je dao sve od sebe da prestraši sve u razredu, i dao mi je najnižu ocjenu koju sam ikada imao u bilo kojoj školi. Ali imao sam i profesora astronomije, Georgea Dimitrova, koji je tražio i nalazio ono najbolje u svakom svom učeniku. Kad pogledam noćno nebo, još uvijek pomislim na tog posebnog, dobrog čovjeka.

Dartmouth je mnogo toga za svakoga od nas i zahvalan sam Jimu i Susan Wright za sve što su učinili za ovu školu. I zahvalan sam svom starom prijatelju, Chicku Koopu, za sve što je učinio za sve nas. I čestitam svakome od vas kome je na bilo koji način odana počast tijekom ovog vikenda za početak.

Naš svijet visi poput veličanstvenog dragulja u prostranstvu svemira. Svatko od nas je dio tog dragulja. Faseta tog dragulja. A u perspektivi beskonačnosti naše su razlike beskrajno male. Intimno smo povezani. Neka se nikad ne pretvaramo da nismo.

Jeste li čuli moju omiljenu priču koja je došla sa Specijalne olimpijade u Seattleu? Pa, za utrku na 100 jardi bilo je devet natjecatelja, svi su bili takozvani tjelesni ili mentalni invalidi. Svih devet okupilo se na startnoj liniji i na zvuk pucnja poletjeli. Ali nedugo nakon toga, jedan se dječak spotaknuo i pao, ozlijedio koljeno i počeo plakati. Ostalih osmero djece čulo ga je kako plače. Usporili su, okrenuli se i potrčali natrag prema njemu. Svaki od njih potrčao je natrag k njemu. Jedna djevojčica s Downovim sindromom sagnula se i poljubila dječaka, i rekla: "Ovo će nam pomoći." Dječačić je ustao, a on i ostali trkači uhvatili su se za ruke i radosno došetali do cilja. Svi su završili utrku u isto vrijeme. I kad su to učinili, svi na tom stadionu su ustali, pljeskali, zviždali i navijali dugo, dugo. Ljudi koji su bili tamo i danas s velikim oduševljenjem pričaju tu priču. A znaš zašto. Jer duboko u sebi, znamo da je ono što je važno u ovom životu više od pobjede za nas same. Ono što je doista važno jest pomoći drugima da pobijede. Čak i ako to znači da tu i tamo usporimo i promijenimo kurs.

Anicije Manlije Severin Boetije - kakvo ime - bio je posljednji od velikih rimskih filozofa i prvi od skolastičara srednjeg vijeka. Prije 1500 godina Boetije je napisao ovu rečenicu: "O sretna raso smrtnika, ako vašim srcima kao što je svemir, vlada ljubav."

Jednom su me pozvali da sudjelujem na majstorskom tečaju šest mladih violončelista iz Simfonijskog orkestra mladih iz Pittsburgha. Glavni učitelj bio je Yo-Yo Ma. Sada, Yo-Yo je genij koji je najviše orijentiran na druge koje poznajem. Njegova glazba dolazi iz vrlo dubokog mjesta unutar njegovog bića. I tijekom tog majstorskog tečaja, Yo-Yo je nježno vodio te mlade violončeliste do razumijevanja njihovih instrumenata, njihove glazbe i sebe, za koje su mi neki od njih kasnije rekli da će ih nositi sa sobom zauvijek.

Još uvijek mogu vidjeti lice jednog mladića koji je upravo završio sviranje stavka Brahmsove Sonate za violončelo, kada je Yo-Yo rekao: "Nitko drugi ne može proizvesti zvuk koji ti proizvodiš." Naravno, to je mislio kao kompliment mladiću. Ipak, to je mislio i za sve u razredu. Nitko drugi ne može proizvesti zvuk kakav vi proizvodite. Nitko drugi ne može odlučiti proizvesti taj određeni zvuk na taj određeni način.

Jako me zanimaju izbori, i što je to, i tko je to, što omogućuje nama ljudskim bićima da donosimo odluke koje donosimo tijekom cijelog života. Koji izbori vode do etničkog čišćenja? Koji izbori vode do ozdravljenja? Koji izbori dovode do uništavanja okoliša, erozije subote, bombaša samoubojica ili tinejdžera koji ubijaju učitelje. Koji izbori potiču herojstvo usred kaosa?

U svom uredu imam puno uokvirenih stvari koje su mi ljudi davali tijekom godina. A na mojim zidovima su grčki, i hebrejski, i ruski, i kineski. A pored moje stolice je francuska rečenica iz Saint-Exuperyjevog Malog princa . Piše: "L'essential est invisible pour les yeux." Ono bitno oku je nevidljivo. Pa, što je bitno kod vas? A tko su ti koji su ti pomogli da postaneš osoba kakva jesi? Svatko tko je ikada završio fakultet, svatko tko je ikada uspio održati dobar posao, imao je barem jednu osobu, a često i mnogo njih, koja je vjerovala u njega ili nju. Jednostavno ne možemo biti kompetentna ljudska bića bez mnogo različitih ulaganja drugih.

Htio bih vam svima dati nevidljivi dar. Poklon tihe minute za razmišljanje o onima koji su ti pomogli da postaneš ono što si danas. Neki od njih možda su upravo sada ovdje. Neki su možda daleko. Neki, poput mog profesora astronomije, možda su čak i na nebu. Ali gdje god da su, ako su vas voljeli, ohrabrivali i željeli ono najbolje u životu za vas, oni su upravo u vama. I osjećam da zaslužuješ mirno vrijeme, u ovoj posebnoj prigodi, da malo razmisliš o njima. Dakle, uzmimo samo minutu, u čast onima koji su brinuli o nama cijelim putem. Jedna tiha minuta.

O kome god da ste razmišljali, zamislite koliko su vam zahvalni da se u vrijeme tišine sjetite koliko su vam važni. Nisu počasti i nagrade, niti fensi izvan života ono što u konačnici hrani naše duše. To je spoznaja da nam se može vjerovati. Da se nikada ne moramo bojati istine. Da je temelj naših života, na temelju kojeg donosimo odluke, jako dobra stvar.

Postoji susjedska pjesma koja je namijenjena djetetu u svakome od nas, a ja bih vam sada želio dati riječi te pjesme. "Sviđaš mi se ti, nisu stvari koje nosiš. Nije način na koji se friziraš, ali sviđaš mi se ti. Onakav kakav si sada, duboko u tebi. Ne stvari koje te skrivaju. Ne tvoje kape i haljine, samo su pored tebe. Ali sviđaš mi se ti. Svaki dio tebe. Tvoja koža, tvoje oči, tvoji osjećaji. Bilo staro ili novo, nadam se da se sjećaš, čak i kad budeš osjećati se plavo, da si ti to što mi se sviđaš, to si ti, to si ti.

A ono što to u konačnici znači, naravno, jest da nikada ne morate učiniti ništa senzacionalno da bi vas ljudi voljeli. Kad kažem da si mi ti drag, govorim o onom dijelu tebe koji zna da je život mnogo više od svega što možeš vidjeti, čuti ili dodirnuti. Onaj duboki dio vas, koji vam omogućuje da stojite iza onih stvari, bez kojih čovječanstvo ne može preživjeti. Ljubav koja pobjeđuje mržnju. Mir koji se pobjednički diže nad ratom. I pravda koja se pokazuje moćnijom od pohlepe.

Dakle, u svemu što činite u svom životu, želim vam snagu i milost da napravite one izbore koji će vama i vašem bližnjem omogućiti da postanete najbolji od onoga tko jeste. Čestitam vam svima.