Sprijateljiti Se Sa sobom: Poziv Na Ljubav

Ti si onaj/ona koju si čekao/čekala.
~ Byron Katie

Sve cvjeta u hrani našeg uvažavanja. Ako smo zainteresirani za veći procvat u svojim životima, sigurno će nam poslužiti da se oslobodimo tereta neprestanih ciljeva, "trebalo bi", težnji i potrebe za postignućima. Možemo se osloboditi litanije ideja o tome što moramo imati i što trebamo popraviti, tko bismo trebali biti i čije dopuštenje nam je možda potrebno prije nego što možemo biti zahvalni za to tko smo. Možemo čak postaviti mnoga ograničenja načina na koji smo naučili identificirati se u svijetu. Ne moramo ništa činiti, imati ili biti da bismo bili dostojni vlastitog prihvaćanja i ljubaznosti. Umjesto toga, možemo se okrenuti prema sebi, šireći darove milosrdnijeg uvažavanja za svaki aspekt onoga što jesmo, točno onakvi kakvi jesmo. Sve to. Ovdje. Sada. Savršeno nesavršeno. Nesavršeno savršeno.

Iznimno je ljudski – i kulturno poticano – željeti raditi na sebi, mijenjati se, usavršavati i pokušavati se „poboljšati“. Ali prije bilo kakvih napora prema samousavršavanju, osobnoj transformaciji ili transcedenciji, velika je mudrost prvo naučiti suosjećajno prihvatiti i pažljivo cijeniti sebe zbog velike punoće i istine o tome tko smo i kako smo došli ovdje. Dobro nam ide ako se prema sebi odnosimo širom otvorenih očiju i srca, te s obuhvatnim i uključivim prihvaćanjem mnogih aspekata sebe kojih smo se možda bili skloni odreći ili za koje su nas drugi predisponirali da se odreknemo. Prognanih dijelova. Patologiziranih načina postojanja. Marginaliziranih osjećaja. Skrivenih boli. Osuđenih osjetljivosti. Otkrivamo milostivu sposobnost empatije kada naučimo nagnuti se na svoja ranjena mjesta s nježnom znatiželjom i brigom bliskog prijatelja.

Prepoznavanje da je zajedničko ljudsko stanje stanje ranjivosti može ponuditi veliko olakšanje i mir: načini na koje sebe doživljavamo kao „druge“, slomljene i/ili manjkave, nažalost su više „normalni“ nego ne i često su izvor našeg najdubljeg zajedničkog iskustva i veza s drugima. Mnogi od nas dugo pate zbog osjećaja „drugosti“, a zatim osjećaja još „drugosti“ jer se osjećamo drugačije, ili osjećaja loše prema sebi jer se osjećamo loše. Strah od toga da ne činimo dovoljno prevodi se u to da nismo dovoljni. Činiti nešto pogrešno može nas natjerati da osjećamo da nešto nije u redu s nama ili da smo potpuno u krivu. Osuđivanje, odvajanje i zavist prema sebi mogu dovesti do još više istog. Praksa interveniranja u ove samoprocjene – i u prosuđivanje naših procjena – s bezuvjetnim prihvaćanjem, uvažavanjem i suosjećanjem je put prijateljstva sa samim sobom.

Kada razmišljamo o prijateljstvu sa samima sobom, toj praksi možemo pristupiti kao iskustvu koje se odvija, sporom i postojanom razvoju prema bezuvjetnoj ljubavi. Možemo se nagnuti, duboko slušati, strpljivo pratiti sebe i sa zanimanjem i znatiželjom prihvatiti ono što nam se otkriva. Možemo uživati ​​u otkrivanju i imenovanju svojih jedinstvenih osobitosti, idiosinkrazija, anomalija, ekscentričnosti. Možemo ponuditi suosjećanje i nježnost prema onome što je izazovno. Možemo prakticirati promatranje umjesto omalovažavanja, prijateljstvo umjesto zamjeranja. Možemo se držati onako kako želimo da nas se drži, kako su nas nekoć držali i kako se ponekad možemo osjećati držani u najvećem zagrljaju osjećaja pripadnosti i Jednosti.

Jedan od načina da se upustimo u praksu prijateljstva jest istraživanje i upoznavanje sebe kao da gledamo prekrasno novorođenče. Naša suštinska priroda nam je puno dostupnija u stanju djetinjstva. Ako se možemo odnositi prema sebi s bezuvjetnom nježnošću i pažnjom koju unosimo u novi život, možemo se iznova upoznati. Postati – i ostati – utjelovljeni je ništa manje nego čudesno na toliko mnogo razina. Redovito bi nam oduzelo dah uživanje u našoj veličanstvenosti – da, čak i usred naše zbrke. Ako svoje ranjivosti i osjetljivosti smatramo izvorima bogatih informacija o tome kako zaslužujemo i trebamo biti tretirani, te ako sebe poštujemo sa suosjećajnom brigom, možemo stvoriti trajno prijateljstvo koje će donijeti blagoslove u svaki aspekt našeg života i u živote drugih.

Obično se kaže da ne možete voljeti druge dok ne volite sebe. Iskustvo nedostupnosti ljubavi onima koji prvo ne vole sebe – davanje, primanje, utjelovljenje – zapravo je vjerojatnije stvar stupnja. Ali u široj slici života, zašto ne bismo bili dostupni za dijeljenje ljubavi u najvećoj mogućoj mjeri? Stoga je učenje i iskorištavanje prilike da ponudimo ključne sastojke ljubavi – suosjećanje, ljubaznost i zahvalnost – sebi vrlo vrijedan fokus za učenje kako biti s drugima. Predana praksa bezuvjetnog prijateljstva sa sobom je formativno tlo za kvalitete i sposobnosti koje ćemo unijeti u sve naše krugove odnosa, u življenje svog života u svim njegovim manifestacijama i trenucima te u našu sposobnost da se u potpunosti ponudimo istinskoj ljubavi prema svijetu.