Svake Godine Odbor Za humanističke Znanosti Iowe Nudi Govor Istaknutog Znanstvenika humanističkih Znanosti Koji Se Fokusira Na Temu važnu Za Ljude U Iowi. Pod Temom Eksemplarnog projekta, "Osjećaj mjesta", humanističko Predavanje U Iowi Iz 19

poljoprivrednici moraju preispitati svoje farme i svoje okolnosti u svjetlu suše, te ponovno razmisliti o temama kao što su diversifikacija, razmjer i uzajamna pomoć susjeda. Ali on to nije rekao. Za njega je suša bila samo prilika za agrobiznis korporacije i vladu, kojom su farmeri i ruralne zajednice samo još više mogli postati ovisni o gospodarstvu koje ih uništava. Ovo je jednako dobar primjer kao i bilo koji drugi centralizirani način razmišljanja o centraliziranoj ekonomiji - na koji je jedini učinkovit odgovor koji znam jaka lokalna ekonomija i jaka lokalna kultura.

Već dugo vremena prevladava pretpostavka da ako je nacija u redu, onda će i svi lokaliteti unutar nje biti u redu. Vidim malo razloga vjerovati da je to istina. Trenutno, zapravo, i nacija i lokalna ekonomija žive na račun lokaliteta i lokalnih zajednica - kao što svi ljudi iz malih gradova i sela imaju razloga znati. U ruralnoj Americi, koja je na mnoge načine kolonija onoga što vlada i korporacije smatraju nacijom, većina nas je doživjela gubitke o kojima sam govorio; odlazak mladih ljudi, tla i drugih takozvanih prirodnih resursa i lokalnog sjećanja. Sve više se osjećamo stisnutima u bezdimenzionalnu sadašnjost, u kojoj je prošlost zaboravljena, a budućnost, čak iu našim najoptimističnijim "projekcijama", zastrašujuća i strašna. Tko može željeti budućnost koja je u potpunosti određena namjerama najbogatijih i najmoćnijih, i kapacitetima strojeva?

Ostaju, dakle, dva pitanja: je li moguća promjena na bolje? I tko ima moć napraviti takvu promjenu? I dalje vjerujem da je promjena na bolje moguća, ali priznajem da je moje uvjerenje dijelom nada, a dijelom vjera. Nitko tko se nada poboljšanju ne bi trebao propustiti vidjeti i poštovati znakove da se možda približavamo nekakvom povijesnom vodopadu, iza kojeg nećemo, promjenom mišljenja, moći ništa drugo promijeniti. Znamo da nam u bilo kojem trenutku neki ekološki, tehnološki ili politički događaj koji bismo dopustili može oduzeti moć da napravimo promjenu i ostaviti nas s pukom potrebom da joj se podredimo. Osim toga, dva su pitanja jedno: mogućnost promjene ovisi o postojanju ljudi koji imaju moć promjene.

Ima li ta ovlast trenutno nacionalna vlada? To mi se čini krajnje dvojbenim. Svakome tko je čitao novine tijekom nedavne predsjedničke kampanje mora biti jasno da na najvišoj razini vlasti nema, pravo govoreći, političke rasprave. Hoće li nam korporacije pomoći? Znamo, iz dugogodišnjeg iskustva, da korporacije neće preuzeti nikakvu odgovornost koju im vlada nije prisilno nametnula. Podaci o korporacijama ispisani su previše jasno u dokazivoj šteti da bismo mogli očekivati ​​mnogo od njih. Možemo li tražiti pomoć od sveučilišta? Pa, sveučilišta su sve više i više sluge vlade i korporacija.

Većina urbanih ljudi očito pretpostavlja da je sve u redu. Oni žive predaleko od eksploatiranih i ugroženih izvora svoje ekonomije da bi morali pretpostaviti drugačije. Neki urbani ljudi postaju uznemireni zbog kontaminacije zraka, vode i hrane i to je obećavajuće, ali još ih nema dovoljno da bi nešto promijenilo. Ima dovoljno nevolja u "unutarnjim gradovima" da ih učini vjerojatnim mjestima promjene, a očito je promjena u njima, ali to je očajnička i destruktivna promjena. Kao da žele usavršiti svoju eksploataciju od strane drugih ljudi, ljudi iz "unutarnjih gradova" uništavaju i sebe i svoja mjesta.

Moj je osjećaj da, ako poboljšanje bilo gdje počinje, morat će započeti na selu iu seoskim gradovima. To nije zbog neke intrinzične vrline koja se može pripisati ljudima sa sela, već zbog njihovih okolnosti. Seoski ljudi žive, i žive već dugo, na mjestu nevolje. Posvuda oko sebe, svaki dan, vide tragove i ožiljke eksploatatorske nacionalne ekonomije. Do sada imaju mnogo razloga da znaju koliko se malo stvarne pomoći može očekivati ​​od negdje drugdje. Još uvijek imaju, štoviše, ostatke lokalnog sjećanja i lokalne zajednice. A u ruralnim zajednicama još uvijek postoje farme i mala poduzeća koja se mogu mijenjati prema volji i želji pojedinca.

U ovom teškom vremenu iznevjerenih javnih očekivanja, kada se promišljeni ljudi pitaju gdje tražiti nadu, u mislima se vraćam na misao o obnovi ruralnih zajednica. Znam da bi jedna vaskrsla seoska zajednica bila uvjerljivija i poticajnija od svih državnih i sveučilišnih programa u zadnjih pedesetak godina i mislim da bi to mogao biti početak obnove naše zemlje, jer obnova seoskih zajednica u konačnici podrazumijeva i obnovu urbanih. No, da bi bilo autentično, istinsko ohrabrenje i istinski početak, ovo bi moralo biti uskrsnuće ostvareno uglavnom od same zajednice. Moralo bi se to učiniti, ne izvana po uputama gostujućih stručnjaka, nego iznutra po drevnom pravilu susjedstva, po ljubavi prema dragocjenostima i po želji da budemo kod kuće.