"Svjestan je", kaže medicinska sestra. Vjerujem ovom vijetnamskom veteranu s njegovim licem punim ožiljaka od akni i nježnim rezigniranim srcem. Njegove tužne oči pomažu mi da se suočim s onim što dolazi. Nas dvoje stojimo pokraj kreveta na onkološkom odjelu bolnice Strong i gledamo preko mlohavog tijela mog supruga Vica.
"Može vas čuti", kaže medicinska sestra, "ali previše je iscrpljen da bi odgovorio. Možete ga zamoliti da vam stisne ruku."
Da, mogla bih zamoliti Vica da mi stisne ruku ako me voli. Ali ne sumnjam u njegovu ljubav. Mogu ga zamoliti da stisne ako me čuje, ali ne mora me čuti. Treba umrijeti, pa ga ne dozivam u život i k sebi, nego neka ostane s teškim radom disanja. Dodirujem ga i udišem njegov miris, utrljavam mu ulje u ruke i stopala i molim se za snagu da ga pustim. Hodao sam s njim do praga smrti i spustio noge preko izbočine. Osjećam prostranstvo ponora, ali dalje ne mogu.
Dvije godine sam ga pokušavao spasiti. Obojica smo pokušali, ali više nema izlaza za bijeg. Nakon godina borbe, njegov nježan prolaz otvara moje srce i umiruje moj um. Ova tiha smrt njegov je posljednji dar meni, čak i dok plačem i šapućem se opraštam. Odmah nakon ponoći, on izdiše. Čekam udah koji ne dolazi.
Ne znam kako živjeti bez ovog čovjeka. Ovisim o njegovim smeđim očima koje me blistaju. Četrdeset dvije godine voljeli smo jedni druge, meditirali zajedno, transformirali našu zemlju, odgajali naše sinove i dijelili svoje snove i tuge. Ne znam tko sam bez njega.
Moji prijatelji i ja sjedimo s njegovim tijelom šest sati. Kad bolničar stigne, medicinska sestra puna ljubavi pomaže mi umotati Vica u čiste bijele plahte i gurnuti njegovo tijelo u vreću za tijelo.
Silazimo dizalom i hodamo prema bolničkom predvorju, zaklanjajući oči od sunca koje blješti kroz prozore od poda do stropa. Ljudi jure, hvataju šalice za kavu, guraju se da ubace prije 7 ujutro. Ozbiljni su i zaokupljeni sobom, izbečenih očiju. Oni kao da su iza staklenog zida, u drugom svijetu, na strani živih, dok ja stojim na pragu gdje mi je smrt bliža od života.
Nalazimo moj Subaru u parkirnoj garaži i slažemo Vicovu odjeću i laptop na stražnje sjedalo. Zaustavljeni, stojimo u bespomoćnoj gomili, omekšani misterijom smrti kojoj smo upravo svjedočili. Nije dovoljno zagrliti i zahvaliti ovim velikodušnim prijateljima što su me pratili na ovom putu, ali to je sve što imam za dati.
"Možete li voziti?" pita Anthony.
"Da", odgovaram. "Slijedi me."
Skrećem niz rampu parkirne garaže, vozim polako kako bi Anthony mogao sustići svoj unajmljeni automobil. Zastajem kod parkirališne kabine sa staklenim prozorima. Moje tijelo zna brojati novac i platiti parking.
Ja sam stranac, upravo sam se vratio iz podzemlja. Vidio sam smrt, sirovu i nezaustavljivu, i razumijem da moja vlastita smrt nije daleka stvar.
Anthony vozi prema kući u sporoj traci na autoputu države New York. Putujemo stranim tlom ovoga svijeta, nepoznati uobičajenim brigama dana.
Kako je moguće osjećati tako duboku tugu i duboku zahvalnost u isto vrijeme?
COMMUNITY REFLECTIONS
SHARE YOUR REFLECTION
9 PAST RESPONSES
Thank you Elaine , touched , moved and inspired . Death is a journey in transition to another birth depending on our karmas in our present life . There is a sadness no doubt when loses a loved one , recently I lost my mother to Dementia after a struggle lasting two years . In the end though she could not speak she just indicated through sign language that she wanted to move on , the suffering for her and those around her was too much to bear .
Those moments--so much pain, so close to death, the world is so terribly and beautifully alive. Thank you, Elaine.
Thank you, Elaine, for sharing your story. I feel the same sense of how will I live without the presence of my dear husband, when our time to part at death arrives.....The line "Love and Grief are a package deal" is the living paradoxical truth.
What a beautiful way of capturing this precious moment, death can be such a bittersweet experience, grateful for being able to read this and thank you to Elaine for sharing it.
RIP Vic
Wow!
So beautiful.
❤️
Beautifully touching, raw and real. Letting go is not easy and yet to allow a loved one to transition is so important. <3 <3 <3
Having read this before, I am always touched. Yes, how is it possible to have come from the underworld into the bright light of life. We touch death, and yet we must go on living in the light. Thank you for sharing your beautiful story. We are blessed to have loved so deeply, to have known another's soul so purely.