Radost Biti žena U Sedamdesetima

Ovaj se članak izvorno pojavio u New York Times Sunday Reviewu 12. siječnja 2019.

Kad sam rekla svojim prijateljicama da pišem knjigu o starijim ženama poput nas, odmah su protestirali: "Nisam stara." Ono što su mislile jest da se nisu ponašale niti osjećale kao kulturni stereotipi žena njihovih godina. Star je značio šef, beskoristan, nesretan i na putu. Ideje naše zemlje o starim ženama toliko su otrovne da gotovo nitko, bez obzira na godine, neće priznati da je star.

U Americi je dob veći problem za žene od starenja. Naša tijela i naša seksualnost su obezvrijeđeni, omalovažavaju nas svekrvine šale, a u medijima smo nevidljivi. Ipak, većina žena koje poznajem sebe opisuje kao one u živahnoj i sretnoj životnoj fazi. Otporni smo i znamo kako napredovati na marginama. Naša sreća proizlazi iz samospoznaje, emocionalne inteligencije i empatije za druge.

Većini nas ne promakne muški pogled. Došlo je s dobacivanjem, uznemiravanjem i neželjenom pažnjom. Umjesto toga, osjećamo se slobodnima od tiranije brige o svom izgledu. Prvi put od naše 10. godine možemo se osjećati opušteno u vezi s našim izgledom. Možemo nositi joga tajice umjesto najlonki i traperice umjesto poslovnih odijela.

Ipak, u ovoj razvojnoj fazi suočeni smo s velikim izazovima. Teško da ćemo dugo izbjeći veliku tugu. Svi patimo, ali ne rastemo svi. Oni od nas koji rastu čine to razvijanjem svoje moralne imaginacije i širenjem svoje sposobnosti nošenja boli i blaženstva. Zapravo, ovo njihalo između radosti i očaja je ono što starost čini katalitičkom za duhovni i emocionalni rast.

Do naših 70-ih imali smo desetljeća da razvijemo otpornost. Mnogi od nas su naučili da je sreća vještina i izbor. Ne moramo gledati u horoskop da bismo znali kako će nam proći dan. Mi znamo kako stvoriti dobar dan.

Naučili smo svaki dan tražiti humor, ljubav i ljepotu. Stekli smo sposobnost da cijenimo život. Zahvalnost nije vrlina već vještina preživljavanja, a naša sposobnost za nju raste s našom patnjom. Zbog toga su najmanje privilegirani, a ne najveći, oni koji ističu u cijeni najmanje ponude.

Mnoge žene cvjetaju dok učimo kako sve učiniti izvedivim. Da, sve. Dok izlazimo s prijateljevog sprovoda, osjećamo miris drvenog dima u zraku i okus snježnih pahuljica na našim jezicima.

Našu sreću grade stav i namjera. Stav nije sve, ali je gotovo sve. Posjetio sam jazz veliku Jane Jarvis kad je bila stara, bogalja i živjela u malenom stanu s prozorom okrenutim prema zidu od opeke. Pitao sam je je li sretna, a ona je odgovorila: "Imam sve što mi je potrebno da budem sretna među ušima."

Možda nemamo kontrolu, ali imamo izbora. S namjerom i fokusiranom pažnjom uvijek možemo pronaći put naprijed. Otkrivamo ono što tražimo. Ako tražimo dokaz ljubavi u svemiru, pronaći ćemo ga. Ako tražimo ljepotu, ona će se razliti u naše živote kad god poželimo. Ako tražimo događaje koje treba cijeniti, otkrivamo da ih ima u izobilju.

U starosti postoji nevjerojatan kamenac. Koliko god je oduzeto, nalazimo više za voljeti i cijeniti. Redovito doživljavamo blaženstvo. Kao što je jedan prijatelj rekao: "Kad sam bio mlad trebao sam seksualnu ekstazu ili pješačenje na vrh planine da bih doživio blaženstvo. Sada to mogu osjetiti kada pogledam gusjenicu na svom vrtnom putu."

Starije žene naučile su važnost razumnih očekivanja. Znamo da nam se sve želje neće ispuniti, da svijet nije organiziran tako da nam ugodi i da drugi, a posebno naša djeca, ne čekaju naše mišljenje i sud. Znamo da su radosti i tuge života pomiješane kao sol i voda u moru. Ne očekujemo savršenstvo ili čak olakšanje od patnje. Dobra knjiga, komad domaće pite ili poziv prijatelja mogu nas razveseliti. Kao što je rekla moja teta Grace, koja je živjela u Ozarku, "dobivam što želim, ali znam što želim."

Možemo biti ljubazniji prema sebi, ali i iskreniji i autentičniji. Naše ja ugađanje ljudima omekšava svoje glasove i naše pravo ja govori glasnije i češće. Ne trebamo se pretvarati pred sobom i drugima da nemamo potrebe. Možemo reći ne svemu što ne želimo učiniti. Možemo slušati svoje srce i djelovati u vlastitom interesu. Manje smo tjeskobni, a više zadovoljni, manje motivirani i sposobniji živjeti u trenutku sa svim njegovim lijepim mogućnostima.

Mnogi od nas imaju utočište dobrih prijatelja i dugoročnih partnera. Pedesetogodišnja prijateljstva i brakovi imaju slatkoću koja se ne može opisati jezikom. Poznajemo međusobne ranjivosti, mane i darove; vodili smo kraljevske bitke, a ipak smo zahvalni što smo zajedno. Riječ ili pogled mogu signalizirati toliko značenja. Sretne žene povezane su s bogatom mrežom prijateljica. Ti prijatelji mogu biti naše police emocionalnog zdravstvenog osiguranja.

Jedina konstanta u našim životima je promjena. Ali ako rastemo u mudrosti i empatiji, možemo gledati dugoročno. Proživjeli smo sedam desetljeća povijesti naše zemlje, od Trumana do Trumpa. Poznavao sam svoju prabaku, a ako poživim, upoznat ću i svoje praunuke. Poznavat ću sedam generacija obitelji. Vidim gdje pripadam u dugom nizu škotsko-irskih predaka. Danas sam živ samo zato što su tisuće generacija otpornih homo sapiensa uspjele roditi i odgojiti svoju djecu. Ja dolazim iz, svi mi dolazimo iz, otporne zalihe, inače ne bismo bili ovdje.

Do svoje 70. godine svi smo imali više tragedija i više blaženstva u našim životima nego što smo mogli predvidjeti. Ako smo mudri, shvatit ćemo da smo samo jedna kap u velikoj rijeci koju zovemo život i da je bilo čudo i privilegija biti živ.

***

Za više inspiracije pridružite se subotnjem Awakin Callu s Mary Pipher. Više detalja i informacije o RSVP- u ovdje.