U Los Angelesu smo sreli bandu kod Dodger stadiona, a njihova stvar je bila bijela. Bili su Hispanoamerikanci, put im je bio poput krede bijel, a iz usta im je curila krv, a nosili su bijelu odjeću. Nismo bili sigurni jesu li duhovi ili ljudi. Bili su stvarno čudni i neko vrijeme su nas pratili, držeći svoj auto nekoliko koraka iza nas, a ponekad bi izašli iz auta i samo stali pored nas dok smo se mi klanjali, šutke, ne govoreći. Nekako su nas štitili, ali nisu. Nismo bili sigurni što rade. Bili su tamo 3-4 dana!
Bela: Pročitao sam u vašim pismima Učitelju Hua da možete koristiti samo četiri "oružja" da se zaštitite od opasnosti: radost, ljubaznost, suosjećanje i smirenost. Je li bilo teško vježbati ih kad ste osjećali strah?
HS: Kao što znate, zavjetovao sam se šutnje tijekom cijelog hodočašća. A ja sam jezikoslovac! Dok sam odrastala, jer nisam bila borac, morala sam koristiti svoje riječi da se zaštitim. Dakle, riječi su bile velike za mene i kad to oduzmete... odjednom se pojavljuju sve te ranjivosti. A Martyju, mom pratiocu i zaštitniku na hodočašću, učitelj Hua rekao je da ne koristi nasilje iako je nositelj crnog pojasa. Kao što ste rekli, mogao je koristiti samo moćne alate dobrote i suosjećanja da me zaštiti.
I evo nas, ova dva bijela klinca iz srednje Amerike klanjaju se uz ceste. Jedini nam je spas bio u metodi; jednostavno se naklonite i recitirajte ime Sutre i prenesite zasluge. Ako vidim nekog duha mrtvaca kako stoji pokraj mene na autocesti i moj um blokira moje srce da na njega prenese zasluge, onda se jednostavno vratite metodi.
Nastavi se klanjati. To se zove klanjati se s jednim umom, klanjati se Gradu deset tisuća Buda i nadati se svjetskom miru. Morali smo zadržati vjeru u metodu. Sjetite se da sam bio diplomirani student pa sam navikao razmišljati na tri razine i morao sam presjeći kroz sve to i držati svoj um usredotočen na jednu metodu i vjerovati da će me transformirati u bolju osobu, da će moja svijest prijeći u mudrost, a moja sebičnost u suosjećanje. I kad bih to mogao, kad bih mogao vjerovati u to, onda bi sve ostalo bilo ok. Moj je posao bio šutjeti i klanjati se.
Bela: Dakle, to je moć naklona nakon svaka tri koraka.
HS: Ima još jedna priča koja mi pada na pamet. Postoji mjesto koje se zove Lincoln Heights na rubu Kineske četvrti u Los Angelesu, a svi su nam rekli da ne prolazimo kroz srednju školu kada je izvan nastave jer se ne želimo petljati sa srednjoškolcima. Ovo je bilo samo 3 tjedna našeg hodočašća. Na putu prema školi naletjeli smo na obilaznicu koja nam je skrenula 3 bloka s puta, tako da čim smo se približili školi zvonilo je 15:50.
Odjednom smo okruženi svom tom djecom i oni govore: "Što dovraga? Što to radiš? Ovo je tako daleko." I "Hej redovniče, mislio sam da si siromašan, pogledaj te Chuck Taylors i Converse visoke cipele! Gdje si ih nabavio?"
Upravo sam ih našao u ormaru. Nisam imao pojma koje su marke! Samo smo svoje misli posvetili klanjanju i rekli sami sebi: "Nemojte se boriti niti opirati, samo molite."
Cigle i beton počinju se bacati na nas s druge strane ulice, a onda te dvije stvarno velike crne djevojke dolaze i staju između nas i cigli i upozoravaju ostale: "Svi prestanite s tim! Oni ne čine nikakvu štetu. Prestanite s tim ili ćete morati imati posla s nama!" Dakle, mi ćemo, "fuj." Nastavljamo se klanjati niz brdo i dugo ne čujem nikakve zvukove. Nisam mogao ustati i pogledati oko sebe jer smo se klanjali. Ali kad smo stigli do rubnika, ustajem, popravljam ogrtač i gledam iza sebe. Nisam mogao vjerovati što sam vidio. U redu iza nas bilo je 28 srednjoškolaca koji su se klanjali. Svi govore: "Haha, ovo je super čovječe. Probaj! haha." Nakon otprilike 30 minuta oni kažu: "U redu, redovnici, to je bilo super i čudno. Još uvijek ćeš biti ovdje sutra?"
Mislili smo da smo gotovi za danas i sada smo u kineskoj četvrti. Ustali smo nakon posljednjeg naklona kako bismo se susreli s tim velikim zločestim tipovima iz kineske bande s tamnim naočalama, ožiljcima i tetovažama koji su nam priječili put. Marty i ja mislimo: "Ovo je težak način da se završi dan!"
Zatim jedan tip u sredini pita tim tihim, grubim glasom: "Radite ovo za mir u svijetu"?
"Da."
"Govorite li kineski?"
"Ne. Zna, ali ne može govoriti."
"Koliko dugo ćeš to raditi?"
"Pa, idemo 800 milja sjeverno."
"Samo tako, klanjajući se do kraja? U redu! Sve dok ste na našem teritoriju, nemate razloga za brigu, sigurni ste. Sviđa nam se to što radite."
Držite se metode i to je najbolja zaštita. Klanjajte se jednodušno.
Bela: Klanjate li se još uvijek kad ste se vratili u samostanski život?
HS: Sada nemam svakodnevnu praksu klanjanja, ali to mi je uvijek na umu. Nisam se prestao klanjati na neki način.
Bela: Kako transformirati svoj bijes kad se fizički ne klanjaš?
HS: Koristite strpljenje i sjedite uz vatru. Slušaš zvukove svijeta. Ako bijes još uvijek raste iznutra, ne mičite se jer još imate posla. Morate transformirati ljutnju jer sve što radite s ljutnjom iznutra zapalit će vatru izvana. U određenom trenutku, ako vaše vlastite vatre mogu postati svjetlo umjesto topline, vi obasjavate ovo svjetlo prema van i pomažete probuditi ljude. Učinite sve što je potrebno. Govorite, pjevate, objašnjavate, radite lutkarske predstave na način da ljudi čuju. Ako ne čuju, morate čekati.
Moraš imati i malo mudrosti. Mudrost se prisjeća što se dogodilo zadnji put kad ste pustili ljutnju van. Kako ti je to uspjelo? Vjerojatno ste se nakon toga osjećali užasno. Otpustiti ljutnju, bila to pravedna ljutnja ili samoobrana ili bilo što drugo, sjećate se da je to bila katastrofa. Ljutnju počinjete doživljavati kao alat koji je obično mnogo više destruktivan nego što pomaže. Morate to pričekati, što se razlikuje od potiskivanja. Suzbijanje će izaći sa strane kao kad pritisnete vodu na crijevo koje teče.
Umjesto toga, ono što ćete učiniti je vratiti se i reći: "Ovaj put se neću naljutiti. Vatra nije alat koji želim koristiti." Zatim se zapitajte odakle je došao bijes? Buddha kaže da ljutnja uglavnom dolazi od frustrirane želje. Željeli ste da vas netko prepozna npr. Gledate to i pitate se: "Tko sam 'ja' unutra koji želi biti poznat?" To je iluzorno "ja", konstruirano "ja". Zašto se ne radovati sreći za osobu koja dobije priznanje? Želja nestaje, a zatim i ljutnja.
Zapitajte se "Koliko ću dugo trčati kroz život tražeći zadovoljstvo i bježeći od boli?" Kad to pitate, shvatite da mora postojati druga opcija. A kako stariš, shvaćaš da je teže pobjeći od boli. Treća alternativa je sjediti mirno i shvatiti to. Gledajte, promatrajte i slušajte zvukove svijeta. Većina zvukova ima veze s bježanjem od užitka i boli.
Dakle, ako možete čuti zvukove svijeta i shvatiti to, pitate se: "Je li to sve što postoji?" Ne, ima još, ali je unutra. Natjerajte tog Bodhija da se odluči i upitajte ga: "Kako da se probudim?" Prijeći preko živih bića. Ako se želite ozbiljno pozabaviti buđenjem, obratite pozornost na svoju sljedeću lažnu misao i prijeđite preko nje. Ljutnja je ogromna količina energije. Povratite ga i reciklirajte. Iskoristite tu rastuću energiju i transformirajte je u svjetlost.
COMMUNITY REFLECTIONS
SHARE YOUR REFLECTION
6 PAST RESPONSES
It might be time to bring out my Free Hugs sign again. I stopped hugging on the streets due to pandemic.
I have started sharing bubbles again.🫧
small smile playing on my lips
lovely...