Što Sam naučio Od Djece U Svom životu

Kad se borim da razumijem svijet, često se sjetim da sve što stvarno trebam naučiti mogu naučiti od djece. Mogu učiti iz čuda s kojim gledaju na svijet, iz njihove sposobnosti da potpuno žive u bilo kojem trenutku, iz načina na koji se mogu slobodno i smijati i plakati, iz njihove bezuvjetne ljubavi, povjerenja i vjere.

Često se pitam zašto i kako i kada gubimo one stvari za koje znamo da su prirodne i ispravne dok smo bili djeca. Većinu onoga što sam naučio o pohlepi i njenoj suprotnosti o milosrđu naučio sam od djece u svom životu. U ranim danima Akankshe , sjećam se da smo organizirali zabavu za našu djecu u klubu. Bilo je veliko uzbuđenje oko igara, balona, ​​čipsa i sladoleda.

Sjećam se da sam primijetio da je Parsuram, jedan od naših petogodišnjaka, samo stajao sa svojim sladoledom, a kad sam ga pitao zašto, rekao je da ga želi ponijeti kući da ga podijeli sa svojom sestrom. Rekao sam mu da će se otopiti. Rekao je da je to u redu. Stvarno je to želio podijeliti sa svojom sestrom.

Kad je moja kći Samara imala osam godina, pripremala se za utrku na tri noge za školski sportski dan i došla je kući uzbuđena da mi kaže da joj je partner njezin najbolji prijatelj Parthavi. Parthavi i Samara bile su najbolje prijateljice četiri godine. Moja je reakcija bila pitati Samaru ima li više smisla pronaći partnera koji je bliži njezinoj visini. Teško je pobijediti, rekao sam, ako ste oboje tako različite visine. Sjećam se da se lice moje kćeri promijenilo, pogledala me i rekla: "Mama, što je važnije? Pobijediti ili iznevjeriti svoju najbolju prijateljicu?"

Ranije ove godine upoznao sam Raghua. Raghu je kao dijete obolio od dječije paralize i izgubio je noge. Ispričao je da je, kada je imao 15 godina i živio u siromašnoj seoskoj obitelji, otišao svojim roditeljima i rekao im da im ne želi biti teret te da odlazi od kuće. Raghu je ušao u vlak bez novca, završio službu u Gurdwari i pronašao put do Ahmedabada gdje sada vodi značajan dio nevladine organizacije koja radi sa seoskim ženama i rukotvorinama. Odakle ti snaga, pitao sam. U 15? U blizini Raghua osjećate se smireno i spokojno. Snaga je u nama, odgovorio je. Samo trebamo znati da postoji i tražiti ga.

Razmišljam o tome zašto su Parsuram, Samara i Raghu odlučili dati, a ne uzeti. Zašto je petogodišnjak želio podijeliti svoj sladoled, zašto je osmogodišnjak odabrao prijateljstvo umjesto pobjede, zašto je 15-godišnjak odlučio sam sebi stvoriti život kako ne bi bio teret posrnuloj obitelji. Činilo se da sva trojica razumiju što je važno. Činilo se da sva trojica razumiju da mir i sreća proizlaze iz činjenja nečega za druge. Sva trojica su me naučila nešto više o našoj beskrajnoj sposobnosti da razmišljamo izvan sebe.

A razmišljanje izvan nas samih uzrokuje tako važne valove. Sjećam se da sam jednog vrućeg, prašnjavog poslijepodneva u Mumbaju stao kako bih razgovarao s djevojčicom na ulici. Htjela je novac, a kad sam rekao ne, pokazala je na prodavača kokosa preko puta. Sjećam se kako joj je trebalo punih pet minuta da odabere najveći kokos koji je mogla pronaći i kako smo sjeli na ulicu s našim kokosovima dok je razgovarala sa mnom o stvarima starim šest godina. Dok smo tako sjedile, čovjek s druge strane ulice nas je promatrao, a onda je prešao, izvadio jabuku iz svoje torbe i dao je djevojčici. Činilo se kao da je to oduvijek želio učiniti, ali nije bio siguran. Samo je prvo trebao vidjeti kako to netko drugi radi.

Prije četiri godine, u školi Riverside u Ahmedabadu, rođen je mali projekt pod nazivom Dizajn za promjenu. Ideja je bila dati djeci priliku da promijene nešto u svijetu čime nisu zadovoljni. Danas djeca u 38 zemalja osmišljavaju i provode projekte za promjenu. Od borbe protiv dječjih brakova do pregovora sa školama kako bi se smanjila težina njihovih školskih torbi, 20 milijuna djece razmišlja izvan sebe.

Prošlog sam tjedna u Čileu ušao u školu za siromašne i vidio djecu kako razgovaraju o projektu koji su upravo završili: osnovali su bend u zajednici kako bi privukli ljude u prostor u kojem su skupljali štence lutalice za posvajanje. Bio sam zapanjen kada sam vidio da se želja za promjenom proširila na djecu na drugom kraju svijeta. Slučajno sam ušao u ovaj razred.

Pet stotina stipendista Teach For India raspoređeno je po takvim školama, neumoljivo radeći na tome da svoju djecu upute na drugačiji životni put. Sve više vidim kako se njihov utjecaj širi. Roditelji počinju drugačije razmišljati. Drugi učitelji u školama stvaraju nove vizije obrazovanja. Društvo počinje uviđati da je poučavanje aspirativno. A nakon dvogodišnje stipendije Teach For India Fellowship, sve veći broj bivših učenika radi u različitim sektorima kako bi okončao obrazovnu nejednakost.

Imamo beskrajnu sposobnost davanja. Često se pitam kako mogu dati više, a time i biti primjer našoj djeci. Podsjećam se da je Gandhiji govorio o tome kako ima dovoljno za naše potrebe, ali ne i za našu pohlepu. Kako je s. Cyril otvorila svoju školu u Kolkati za 300 uličnih djevojčica, govoreći roditeljima da kao što ona podučava matematiku, ona također podučava suosjećanje.

Zamišljam svijet u kojem razmišljamo izvan sebe, tako da je svijet koji stvaramo ljubazniji, više oprašta, nježniji. Pitam se kako možemo popraviti našu zadanu opciju. Pitam se kako bi svijet izgledao da je lakše davati nego uzimati, lakše dijeliti nego gomilati, lakše biti dobar nego ne. Pitam se kako bi svijet izgledao da smo više učili od svoje djece.