Tijekom godina imali smo odnos ljubavi i mržnje prema samopoštovanju, piše Homaira Kabir. Bilo je vrijeme kada smo vjerovali da je samopoštovanje kraljevski put do procvata. Imali smo Stuarta Smalleyja u emisiji Saturday Night Live koji nam je davao dnevne afirmacije kako bismo se osjećali posebno. Pokušali smo to ojačati kod naše djece dajući im do znanja koliko su iznimni kada ne uspiju.
Međutim, kasnije studije pokazale su da takav porast samopoštovanja malo utječe na našu sreću ili učinak, ali je dovoljno za naš ego. Rad profesora Roya Baumeistera sa samopoštovanjem pokazao je da smo odgajali generaciju narcisa koji su kasnije stvarali kaos u svojim životima i na svojim radnim mjestima.
Sada se čini da smo gradili pogrešnu vrstu samopoštovanja – onu koja ovisi o vanjskim čimbenicima poput društvenog odobravanja, uspjeha ili privlačnosti. A kako je pokazala profesorica Kristen Neff, to ima svoju cijenu. Bolji osjećaj u vezi sebe kao rezultat društvene usporedbe osigurava da naše samopoštovanje drastično pada svaki put kada nam se na putu nađe netko popularniji, uspješniji ili privlačniji. A u globalnom i konkurentnom svijetu u kojem živimo, to nas također postavlja na negativnu konkurenciju, neetično ponašanje i nedostatak empatije.
Međutim, autentično samopoštovanje je drugačije. To je osjećaj vrijednosti u našim sposobnostima i kvalitetama. Kao takvo, nije uvjetovano vanjskim procjenama – već unutarnjom sigurnošću koja nam daje hrabrost da izađemo u svijet i učinimo pravu stvar. Istraživanja pokazuju da ljudi s ovim oblikom samopoštovanja nastavljaju živjeti sretnim i produktivnim životima u kojima su sposobni učinkovito se nositi s izazovima i ostvariti svoj puni potencijal.
To je posebno važno za današnje vođe. U sve nesigurnijem svijetu, osjećaj vlastite vrijednosti koji proizlazi iz činjenice da je netko čovjek vrijedan poštovanja vodi do hrabrih odluka koje ne moraju uvijek dobiti odobravanje drugih ljudi. Također vodi do ulaganja energije u ljude i njihov rast, umjesto u osjećaj superiornosti i nepogrešivosti, te očuvanja nestabilnog osjećaja vlastite vrijednosti.
Vještina otpornosti
Vođe s autentičnim samopoštovanjem dolaze iz stanja podudarnosti gdje su njihove svakodnevne aktivnosti povezane s dugoročnim značajnim ciljevima. Trenutne neuspjehe prihvaćaju s lakoćom jer potiču svoje ljude da nastave težiti višoj svrsi koja im donosi nadu i smisao. Rad dr. Richarda Davidsona u neuroznanosti pokazuje da sposobnost oporavka od nedaća kroz pozitivan pogled na svijet gradi neuronsku strukturu otpornosti i vodi do blagostanja.
Kultura suosjećanja
Autentično samopoštovanje i samosuosjećanje idu ruku pod ruku. Ljudi koji suosjećajno prihvaćaju svoje nesavršenosti tolerantni su prema nesavršenostima drugih. Kao takvi, prepoznaju zajedničku ljudskost i osjećaju se povezanima s drugima u životnom iskustvu, umjesto da kritiziraju njihove neuspjehe. To stvara okruženje u kojem su zaposlenici motivirani raditi ono što najbolje rade, umjesto da se guraju izvan svog okvira tolerancije i postanu nezainteresirani na poslu.
Vježba svjesnosti
Vođe s visokim samopoštovanjem sposobne su biti prisutne u trenutku, umjesto da se preokupiraju uočenim osobnim uvredama, potrebom da uvijek budu u pravu i drugim nezdravim ponašanjima kako bi zaštitile napuhani ego. Također su sposobne cijeniti ogroman tok života i s vremena na vrijeme sagledati situaciju iz druge perspektive kako bi se vratile u stanje homeostaze kada se nađu u stresnoj reakciji. Istraživanja pokazuju da su te vještine ono što integrira neuronska vlakna mozga prema većoj mudrosti.
Ipak, postoji jedna zamjerka. Na bolje ili na gore, autentično samopoštovanje raste u našim vrlo ranim godinama kroz interakcije koje imamo s našim primarnim skrbnicima. Kada te interakcije nisu usklađene s našim unutarnjim svijetom, odrastamo s osjećajima vlastite vrijednosti koji ovise o vanjskim utjecajima s kojima odrastamo. A studije provedene u posljednjih 30 godina koje su dovele do teorije privrženosti pokazale su da, nažalost, to čini više od polovice nas.
Dobra je vijest da tri kvalitete samopoštovanja također grade samopoštovanje. Kada vježbamo vještine otpornosti, suosjećanja i svjesnosti, izlazimo iz onoga što profesorica Jennifer Crocker, koja istražuje ovaj konstrukt, naziva „ego-sustavom“ uvjetnog samopoštovanja u „ekosustav“ autentičnog samopoštovanja.
I ima još toga. U svojoj knjizi Rezonantno vodstvo, profesori Richard Boyatzis i Annie McKee pokazuju kako su ove tri osobine također neophodne za suosjećajno vodstvo. One ne samo da izvlače ono najbolje iz zaposlenika, već i omogućuju vođama da se održe kroz neumoljive zahtjeve posla i života te da se obnove fizički, mentalno i emocionalno.
To je uzlazna spirala kojoj vrijedi težiti!
COMMUNITY REFLECTIONS
SHARE YOUR REFLECTION