Održivost I Sveto

Sljedeći članak je izvorno objavljen 2013. godine

Nedavne suše, uragani i poplave učinili su nas sve svjesnijima stvarnosti klimatskih promjena i katastrofalnog utjecaja naše industrijalizirane, materijalističke civilizacije na okoliš. Kako se naš svijet približava rubu ekološkog kolapsa - "prekretnice" nepovratnih klimatskih promjena - održivost je postala ključno pitanje. Ali prije nego što možemo reagirati, moramo prepoznati kojoj Zemlji pokušavamo pomoći, koji ekosustav radimo na održavanju.

Odnosi li se održivost na „održivi gospodarski rast“ i okoliš koji je sposoban održati našu sadašnju ljudsku civilizaciju, s njezinim energetski intenzivnim, potrošački vođenim potrebama i slikom gospodarskog napretka? Ili se održivost odnosi na cijeli ekosustav, međusobno povezanu mrežu života s ogromnom i nevjerojatnom raznolikošću vrsta? Koji svijet pokušavamo održati: resurs za ispunjenje naših želja za materijalnim blagostanjem ili Zemlju čuda, ljepote i svetog značenja? Da citiram Thomasa Berryja:

Sada je pred nama samo jedno pitanje: preživljavanje. Ne samo fizičko preživljavanje, već preživljavanje u svijetu ispunjenja, preživljavanje u živom svijetu, gdje ljubičice cvjetaju u proljeće, gdje zvijezde sjaje u svoj svojoj tajanstvenosti, preživljavanje u svijetu smisla.

Ako želimo održati ovaj svijet čuda, ono što je bitno u našem odgovoru nije samo djelovanje, već promjena svijesti, odmak od gledanja na Zemlju kao na nešto odvojeno od nas samih, kao na resurs koji se može koristiti i zloupotrijebiti. Prava održivost nije održivost našeg sadašnjeg načina života - naše slike napretka i gospodarskog rasta - već održivost svete Zemlje, bogate bioraznolikošću i čudom.

Kako bismo promijenili našu sadašnju globalnu tešku situaciju, moramo doći do korijena stava svijesti koji ga je stvorio. Inače riskiramo da pokušamo riješiti problem istim uvjetovanjem, istim misaonim procesom koji ga je stvorio. U ovom kritičnom trenutku bitno je da shvatimo podrijetlo našeg sadašnjeg načina razmišljanja koji Zemlju vidi kao resurs, "okoliš" kao nešto odvojeno od nas samih. Neki kažu da je ovaj stav ukorijenjen u dobu prosvjetiteljstva i Newtonovskoj svijesti koja Zemlju vidi kao bezosjećajan mehanizam odvojen od nas i koji možemo kontrolirati i ovladati njime. I svakako su nam razvojni alati znanosti i tehnologije, čini se, dali tu sposobnost. Ali kako bismo potpunije razumjeli ovaj osjećaj odvojenosti, potrebno je ići dublje, natrag u našu zapadnu svijest do vremena kada je rano kršćanstvo progonilo poganske i zemaljske religije, sjeklo njihove svete gajeve i polako započelo proces u kojem Zemlja više nije postala nešto sveto, na način nezamisliv za domorodačku osobu. Mi smo nasljednici ove kulture koja je protjerala odnos prema svetom sa Zemlje.

Velik dio naše zapadne civilizacije sada je zaboravio svetu prirodu Zemlje i nismo svjesni kako ta zaboravnost ključno utječe na naš odnos prema okolišu. Ako je Zemlja samo resurs, onda nema stvarne odgovornosti. Možemo je koristiti i zloupotrebljavati, kao što to činimo u sadašnjem trenutku. Ako je sveta, kako onda možemo opravdati naš sadašnji stav prema okolišu, naša djela ekocida?

Zbog toga postoji hitna potreba da se ponovno uspostavi taj iskonski odnos prema životu i svemu stvorenom. Ako želimo održati živu, svetu Zemlju koja hrani naše duše kao i naša tijela, moramo se ponovno povezati s ovim drevnim znanjem. To nije nešto novo što treba naučiti, već nešto bitno čega se treba sjećati, nešto što nam je oduvijek pripadalo, samo što je naša sadašnja kultura zaboravila ili cenzurirala.

„Sveto“ nije nešto prvenstveno religiozno. Pripada primarnoj prirodi svega što jest. Kada su naši preci znali da je sve što mogu vidjeti sveto, to nije bilo nešto što se učilo, već nešto što se instinktivno znalo. Bilo je prirodno poput sunčeve svjetlosti, nužno poput disanja. Ako prihvatimo sveto u svemu životu, otkrit ćemo da će nam život govoriti kao što je govorio našim precima. Veo će se podići i ovo urođeno znanje ponovno će biti prisutno. To je drevna mudrost same Zemlje, Zemlje koja se razvijala i mijenjala tisućljećima, čija nam je mudrost očajnički potrebna u ovom trenutku ako želimo izbjeći još veću ekološku katastrofu. Ponovno citiram Thomasa Berryja:

Ne treba nam ljudski odgovor na problem Zemlje, već zemaljski odgovor na problem Zemlje. Zemlja će riješiti svoje probleme, a moguće i naše, ako joj dopustimo da funkcionira na svoj način. Trebamo samo slušati što nam Zemlja govori.

Još uvijek nosimo taj iskonski odnos prema Zemlji u svojoj svijesti, čak i ako smo ga odavno zaboravili. To je iskonsko prepoznavanje čuda, ljepote i božanske prirode Zemlje. To je osjećaj poštovanja prema svemu što postoji. Nakon što u svoju svijest unesemo ovu temeljnu kvalitetu, moći ćemo odgovoriti na našu sadašnju krizu koju je stvorio čovjek iz ravnoteže, u kojoj će naši postupci biti utemeljeni na stavu poštovanja prema svemu živom. To je priroda prave održivosti. Citirajući kanadskog ekologa Davida Suzukija:

Način na koji vidimo svijet oblikuje način na koji se prema njemu odnosimo. Ako je planina božanstvo, a ne hrpa rude; ako je rijeka jedna od žila zemlje, a ne potencijalna voda za navodnjavanje; ako je šuma sveti gaj, a ne drvo; ako su druge vrste biološki srodnici, a ne resursi; ili ako je planet naša majka, a ne prilika - tada ćemo se jedni prema drugima odnositi s većim poštovanjem. To je izazov, gledati na svijet iz drugačije perspektive.

Za više informacija o duhovnom odgovoru na našu sadašnju ekološku krizu, pogledajte www.spiritualecology.org