Smrt je često posjećivala moj život u protekloj godini. Tijekom tih vremena često sam čuo dobro poznatu pjesmu Mary Elizabeth Frye, “Nemoj stajati na mom grobu i plakati.”
Jutros dok sam se izležavao u krevetu, počeo sam u mislima imenovati svoje preminule voljene, prizivajući njihova slatka lica u pamet i tiho izgovarajući njihova imena jedno po jedno. Ovo je jedan od načina na koji im odam počast i nosim se s njihovom odsutnošću. Usred tog poznatog rituala, "čula" sam poseban glas kako mi govori u umu. To je ono što je pisalo.
Sada, dušo. Ti samo izvoli, stani na moj grob i plači. Zapravo, mogao bi pasti na zemlju da želiš. Ako ima snijega ili blata, bez obzira -- to pogrebno odijelo uvijek možete kasnije očistiti. Ili biste se mogli potpuno odreći tužbe. Nosite svoju pidžamu ili svoje omiljene trenirke na moj sprovod. Dovoljno se boli, a da ne morate nositi usku odjeću i neudobne cipele. I molim te, molim te...plači! Bizarno je biti gdje sam sada -- na ovom lijepom, ali potpuno neopisivom mjestu - i vidjeti te kako trošiš tako dragocjenu energiju da NE plačeš, NE dišeš, NE živiš ovo iskustvo. Dušo, još si živa. Pa budi… živ!
Ovdje ne smijemo plakati. Ne prljamo se. Srca nam se ne slamaju. To se događa samo tamo gdje ste vi. Da budem iskrena, nedostaje mi nered života. To je privilegija. Dakle, samo naprijed i plačite, zapomažite, laprdajte, škrgutite zubima, nastavite malo. Bit će dovoljno vremena za tišinu i tišinu kada budeš tu gdje sam ja.
A kada završite s plakanjem – ili kada zastanete na neko vrijeme – samo naprijed i pjevajte. Pjevanje dopire ravno preko granice između mjesta gdje sam ja i mjesta gdje si ti i spaja nas u trenutku. Osjetili ste to, zar ne? Znat ćete koju pjesmu pjevati, ali ne dok ne udahnete da je započnete. Taj trenutak će mi omogućiti da ti ga gurnem ravno u srce i izaći će. Upozoravamo vas da će vas vjerojatno ponovno rasplakati. Mislim da sam si razjasnio što učiniti kada se to dogodi.
Evo još jedne stvari. Ovo je za mnogo, mnogo kasnije -- nakon što se tvoje odijelo vrati s čišćenja, tanjuri su vraćeni, a ostatak svijeta se pomaknuo s tvog kataklizmičkog gubitka. Počnite pronalaziti život oko i izvan vaše tuge i nježno, oprezno počnite živjeti u njemu. Tuga i gubitak će i dalje biti prisutni jer iskreno, nikada to nećete "preboljeti". Ne bi trebao.
Ne znam kako ćeš pronaći svoj put natrag da živiš svoj život izvan tuge, ali čujem glasine ovdje da je biti vani pod nebom dobar početak. Dobro je i povezivanje s drugim živim bićima – biljkama u vrtu, prijateljskim psima, starim prijateljima koji pri svakom susretu ne donose naborane obrve i “brigu”. Zato – samo naprijed – stani na moj grob. Isplači svoje proklete oči. Hrabro zajaši oluju tuge i ona će te možda odnijeti – s vremenom, Dragi, s vremenom – natrag na nevjerojatno mjesto života. Odavde ću te bodriti.
***
Od Barbare McAfee dolazi ova balada s okusom evanđelja koja slavi čujni plač i svo iscjeljenje koje ono donosi.
COMMUNITY REFLECTIONS
SHARE YOUR REFLECTION
2 PAST RESPONSES
Thank you so much for exactly what I needed to read/hear. In Narrative Therapy practices we speak to grief having no "right" way or time frame. Love how you languaged letting it out.
PS. I've been dancing my grief out, because currently, I can't seem to sing. And that's ok. ♡
Hah -- those friends who have concern and creased brows -- they do not do me any good, either. So tired of that. Thank you for this. That bit alone was well worth the read.