Duhovne Prakse Za Krizna Vremena

Na ovoj prekretnici u ljudskom putovanju, znanost i duhovnost se spajaju i možemo nazrijeti nove mogućnosti za civilizaciju koja održava život. Ali stvari idu teško. Jedna mega-katastrofa slijedi drugu. Ekonomski, politički i ekološki sustavi izmiču kontroli, u onome što David Korten prikladno naziva „Velikim raspletom“.

Kako nam se tepih postupno izvlači ispod nogu, lako je paničariti, a još lakše jednostavno se isključiti. Ove dvije instinktivne reakcije - panika i paraliza - su uzbrdice koje omeđuju naš put prema podnošljivoj budućnosti. Upasti u bilo koju od njih najveća je od svih opasnosti s kojima se suočavamo, jer one umrtvljuju srce i skreću um s tračnica. Ako su nam ikada bile potrebne duhovne prakse i discipline da bismo ostali budni i povezani, to je sada.

Najveći dar koji možemo dati našem svijetu je naša prisutnost, budna i pažljiva. Što nam u tome može pomoći? Ovdje, iz drevnih religija i tradicija mudrosti Zemlje, nalazi se nekoliko praksi na koje sam se naučio osloniti.

1. Dišite

Naš prijatelj dah je uvijek s nama. Kada obratimo pažnju na njegov tok, on spaja um s tijelom i povezuje unutarnji svijet s vanjskim. Svjesnost udisaja i izdisaja može vas centrirati i stabilizirati.

„Osjetite kako vaše disanje stvara više prostora oko vas“, piše pjesnik Rilke.

„Čista, neprekidna razmjena sa svime što jest, tok i protutok gdje ritmički dolazimo do izražaja.“

Primijetite da ne odlučujete svaki put hoćete li izdahnuti ili udahnuti; radije se radi o tome da vas netko diše. Diše vas život. Kao i sve ostale životinje, pa i biljke, u golemim ritmovima reciprociteta. Osjetite kako vas ta mreža oživljava i drži.

Osjet protoka materije/energije donosi određenu lakoću i otvara nas za protok informacija. To smanjuje našu uobičajenu obranu od uznemirujućih informacija i počinje deblokirati povratne petlje, tako da možemo jasnije percipirati što smo uzrokovali.

2. Dođite iz zahvalnosti

Kako goruće prašume i umirući plankton progresivno smanjuju našu opskrbu kisikom, svaki udah čini se dragocjenijim. Zahvalnost za taj dragocjeni dar potiče nas da djelujemo, da štitimo.

S zahvalnošću potvrđujemo svoje urođeno pravo biti ovdje na Zemlji, obdareni samorefleksivnom sviješću, sposobnošću izbora. Biti ovdje u solidarnosti jedni s drugima. Biti živi, ​​​​unutarnji, blagoslovljeni dio ove žive Zemlje.

Imamo izvrsne učitelje zahvalnosti među autohtonim narodima diljem svijeta, a posebno među američkim Indijancima. Na svakom sastanku vijeća Konfederacije šest naroda Haudenosaunee, zahvalni govor predstavlja „riječi koje dolaze prije svega ostalog“. Izgovorene svaki put iznova sa spontanim varijacijama, ove riječi nude ne samo „hvala“, već i „pozdrav“ svakom biću i elementu prirodnog svijeta kojem odaju počast. Mislim da je ova praksa u korijenu dostojanstva i samopoštovanja koji su preživjeli stoljeća oduzimanja i poniženja.

Dok prilagođavamo ovu praksu vlastitim životima, recimo na početku i kraju svakog dana, pa čak i unosimo je na sastanke, otkrivamo dva. Prvo je da zahvalnost ne ovisi o vanjskim okolnostima. Drugo je da je zahvalnost revolucionaran čin. Pomažući nam da shvatimo koliko već imamo, pomaže nam da se oslobodimo stiska potrošačkog društva.

3. Poštujte svoju bol za svijet

U tuzi smo. Uz sve što se nanosi prirodnom svijetu i društvenom tkivu naših zajedničkih života, tu je i strah, a i ljutnja. Ove reakcije su prirodne i zdrave. Ako ih se odreknemo, osakaćujemo svoju vitalnost i inteligenciju.

Zato im se umjesto toga klanjamo. Kad se u vama pojavi bol za svijet, prepoznajte je i zastanite. Zastanite i udahnite, kao da joj pravite mjesta, kao da puštate da ta bol teče kroz vaše srce. Shvatite da ste sposobni patiti sa svojim svijetom. Patnja-za-jedno je doslovno značenje suosjećanja. To je pozitivan dokaz naše međusobne povezanosti, zapravo našeg neizbježnog međupostojanja.

„Nema rođenja svijesti bez boli“, rekao je Carl Gustav Jung. Naša bol za svijet oslobađa nas iluzije odvojenosti. Ona ima ključnu ulogu u rađanju kolektivne svijesti koja bi mogla biti jedino rješenje za globalnu krizu našeg vremena.

4. Iskoristite moć dobrohotnosti

Metta ili ljubaznost je budistička meditacija u djelovanju koju mnogi danas smatraju čudesno učinkovitom. Dobra je za otklanjanje straha i zlobe, kao i za stvaranje brige i razumijevanja.

Ova praksa ne funkcionira kao nejasan, proziran osjećaj, već kao niz prilično preciznih namjera od osobe do osobe. Jedna tradicionalna burmanska praksa, na primjer, ima četverostruki oblik poput ovog:

Neka (određena osoba) bude oslobođena fizičke patnje.

Neka on/ona bude oslobođen/a duševne patnje.

Neka on/ona bude oslobođen/a sukoba.

Neka on/ona ima lakoću i blagostanje.

Važno je to proširiti i na sebe („Neka budem slobodan od mentalne patnje“ itd.). Varijacije se potiču („Neka on/ona bude slobodan/slobodna razvijati ljepotu svog uma.“) Ova praksa, kada je u igri, ne može koegzistirati sa strahom.

5. Nastanite veća polja vremena

Danas se prema vremenu odnosimo na način koji je zasigurno jedinstven u ljudskoj povijesti. Rastuća ekonomija i nanotehnologije zahtijevaju odluke donesene brzinom munje za kratkoročne ciljeve, odvajajući nas od prirodnih ritmova, ali i od prošlosti i budućnosti. I nasljeđe naših predaka i potrebe naših potomaka postaju nam sve manje stvarne.

Ovaj odnos prema vremenu nije urođen. Kroz povijest muškarci i žene su se trudili uz velike osobne troškove kako bi budućim generacijama ostavili spomenike umjetnosti i znanja koje neće vidjeti dovršene za svog života. I odali su počast kroz priče i rituale onima koji su došli prije njih.

I mi možemo proširiti vremenski kontekst naših života. Kako bi nam u tome pomogle, kozmologija i evolucijske znanosti sada nude široke vidike u prošlost. Što se tiče povezivanja s budućnošću, deset tisuća generacija sada nam je dostupno nuklearnim otpadom. Posljedice naših djela (naša karma) odvijaju se na geološkoj vremenskoj skali.

Naša moralna mašta je bitan alat koji nas otvara prema dubinama i širinama vremena kojem pripadamo. Proširite je i naprijed i unatrag. Otvorite svoj um za golemo putovanje života na našem planetu meditirajući o svojoj ruci. „Pogledajte“ njezin evolucijski razvoj, jedan oblik života do drugog od njezinih početaka kao peraje u praiskonskim morima. U njoj promatrajte i bezbrojne generacije ljudskih ruku čiji su zadaci i vještine oblikovali naš svijet.

Pozovite buduće u svoju svijest. Osjetite snagu svoje želje da pronađu čisti zrak za disanje, vodu za piće, drveće, površinski sloj tla. Pokušajte zatražiti njihovo vodstvo u poslu koji sada treba obaviti. I, za vježbu u kojoj se nadam da ćete uživati ​​koliko i ja, zamislite osobu od prije stoljeća ili dva (možda u srodstvu s vama, možda ne) koja može vidjeti unatrag kroz vrijeme i vidi vas u ovom trenutku vašeg života. A zatim napišite sebi pismo od te buduće osobe.