Umijeće I Disciplina suosjećajnog Gledanja

UMJETNOST I DISCIPLINA SUOSJETNOG GLEDANJA
OD C. PAUL SCHROEDER

Ovaj članak C. Paula Schroedera je prilagođeni izvadak iz poglavlja Practice Makes PURPOSE: Six Spiritual Practices That Will Change Your Life and Transform Your Community, koji je objavio Hexad Publishing, rujan 2017.

Diljem naše nacije, diljem našeg svijeta, polarizacija gledišta je u porastu. Ljudi s različitih strana političkog kruga promatraju iste činjenice i donose radikalno različite zaključke. Suprotstavljeni tabori spajaju iste informacije u različite slike, a zatim napadaju jedni druge, vičući: "Vidite? Vidite? Evo dokaza da smo mi u pravu, a vi niste!" Sve se više udaljavamo jedni od drugih, a napeto tkivo naše demokracije počinje pucati.

Ova dinamika, međutim, nije ograničena na područje politike. Pojavljuje se čak iu našim najintimnijim odnosima. U svojim interakcijama s onima koji su mi najbliži često se uhvatim kako razmišljam: "Očigledno si u krivu u vezi s tim - zašto to ne vidiš?" ili "Imam puno pravo biti ljut nakon onoga što si učinio", ili "Kad bi samo poslušao moj savjet u vezi ovoga, bilo bi ti puno bolje." To se obično događa jer izmišljam priče kako bih potkrijepio svoje pretpostavke, selektivno sklapajući detalje u sliku koja mi odgovara. A kad se te priče dovedu u pitanje, zakopam se i svađam se s ljudima koje volim.

Proroci i mudraci kroz generacije svi su se složili oko ove jedne točke: kako vidite određuje što vidite, a što ne vidite. Dakle, ako želimo izliječiti podjele u našoj zemlji i našim domovima, moramo naučiti novi način gledanja.

Duhovna praksa suosjećajnog gledanja omogućuje nam da stvorimo prostor za priče koje se razlikuju od naših i potakne znatiželju i čuđenje prema ljudima koji ne vide svijet kao mi. To je prva od šest praksi opisanih u mojoj novoj knjizi Praksa stvara SVRHU: Šest duhovnih praksi koje će promijeniti vaš život i preobraziti vašu zajednicu . Sljedeći izvadak kratak je uvod u Suosjećajno gledanje, s nekoliko praktičnih prijedloga kako ga odmah početi koristiti.

KAKO VJEŽBITI SUOSJEĆALNO VIĐENJE

Okončanje ciklusa presude zahtijeva suosjećajno viđenje, prvu i najtemeljniju od šest duhovnih praksi. Suosjećajno gledanje je predanost promatranju sebe i drugih iz trenutka u trenutak s potpunim i bezuvjetnim prihvaćanjem—bez iznimaka. Evo osnovnih koraka:

1. Primijetite svoju nelagodu. Obratite pozornost kad god se zbog nečega osjećate neugodno, ili vam se čini bolno, ružno, dosadno ili dosadno. Ne pokušavajte ništa popraviti ili promijeniti. Samo primijetite.

2. Obustavite svoje prosudbe. Oduprite se sklonosti da odmah odlučite je li nešto ispravno ili pogrešno, ili sviđa li vam se ili ne sviđa. Nemojte pripisivati ​​krivnju i ne sramotite sebe ili bilo koga drugog.

3. Postanite znatiželjni o svojim iskustvima. Počnite se pitati o sebi i drugima. Na primjer, pokušajte pitati: "Pitam se zašto mi to toliko smeta?" ili "Pitam se kako je ovo za tebe?"

4. Gledajte duboko s namjerom da razumijete. Pristupite svojim iskustvima s fleksibilnim načinom razmišljanja i pokušajte ostati otvoreni za nove informacije i alternativna objašnjenja.

DVA POKRETA SUOSJEĆNOG GLEDANJA

Prvi pokret: Prepoznavanje razlike

Suosjećajno gledanje ima dva pokreta, od kojih su oba kodirana u univerzalnom duhovnom receptu koji poznajemo kao Zlatno pravilo: postupajte s drugima onako kako biste željeli da se postupa s vama na njihovom mjestu. Prvi pokret suosjećajnog gledanja je prepoznavanje razlike između nas samih i drugih ljudi. To znači vidjeti druge kao doista druge - oni su različite osobe sa svojim jedinstvenim iskustvima, preferencijama i ambicijama.

Usredotočenost na naše razlike može se isprva činiti kontraintuitivnom, jer obično mislimo da suosjećanje na neki način zamagljuje razliku između nas i drugih. Ali ako ne prepoznam i ne poštujem razliku između mene i tebe, nametnut ću ti svoja uvjerenja, vrijednosti i ciljeve i uplesti se u ishod tvojih izbora. Ponašat ću se kao da je moja priča i tvoja priča. Kad god se nađem kako pokušavam kontrolirati ponašanje drugih ljudi ili upravljati njihovim odlukama, shvatim to kao znak da mi je teško odvojiti se od njih. Kad primijetim da se to događa, pomaže mi ponavljati ovu jednostavnu maksimu u sebi: "Ono što je o tebi, to je o tebi, a što je o drugim ljudima, to je o njima." Naučio sam da sve dok to imam na umu, život je puno jednostavniji za mene i ljude oko mene.

Prepoznavanje razlika između sebe i drugih posebno je važna vještina kada je u pitanju roditeljstvo. Kao roditelj stalno se borim da djeci ne namećem svoje želje i ciljeve. Tako mi je lako pretjerano se poistovjetiti s njima i napraviti njihov uspjeh ili neuspjeh o meni. Velik dio sukoba između djece i njihovih roditelja događa se jer roditelji ne prepoznaju razliku između sebe i svoje djece. Važno je uvijek imati na umu da naša djeca imaju svoje vlastite težnje i životnu putanju—i one se mogu jako razlikovati od naših.

Drugi stavak: maštoviti skok

Kako prepoznajemo i prihvaćamo razliku između sebe i drugih, to prirodno rađa znatiželju o njihovim iskustvima. To nas vodi do drugog pokreta suosjećajnog gledanja: činimo maštoviti skok preko granice koja nas razdvaja. Ovaj maštoviti skok odvažan je čin znatiželje i kreativnosti. Umjesto da nekome namećem svoje vrijednosti i uvjerenja, počinjem se pitati o motivima, željama i emocijama te osobe. Stavljam se na mjesto druge osobe, postavljajući pitanje: "Da sam ja ova osoba u ovoj situaciji, što bih ja mislio, kako bih se osjećao i kako bih želio da se prema meni postupa?"

Dok radim maštoviti skok u tuđu situaciju, primjećujem da moja sklonost prosuđivanju gotovo automatski zastaje. Znatiželja i čuđenje u osnovi su neosuđujući pristup svijetu. Smatram da jednostavno ne mogu imati sud u svom umu i biti istinski znatiželjan o drugoj osobi u isto vrijeme. Presude pucaju poput mjehurića od sapunice u prisutnosti znatiželje. Čim se počnem pitati o tuđem iskustvu, prestajem selektivno prikupljati informacije koje podržavaju moje unaprijed stvorene ideje. Umjesto da mislim da sam drugu osobu otkrio, tu osobu vidim kao misterij. Uključivanje istraživačkog načina razmišljanja pomaže nam da izbjegnemo osude i ostanemo fleksibilni, otvoreni i zainteresirani.

SUOSJEĆANJE I SVRHA

Praksa suosjećajnog gledanja nas prije svega podsjeća da naša priča nije priča. Postoji veća stvarnost, šira slika od koje vidimo samo mali dio. Na ovaj način, Suosjećajno gledanje nas povezuje sa Svrhom, iskustvom pripadnosti nečemu beskrajno većem od nas samih. Kada prakticiramo suosjećajno gledanje, prepoznajemo da su naši životi isprepleteni pričom mnogo većom od naše vlastite. Otkrivanje ove niti povezanosti među nama je poput uključivanja u moćnu struju obilne vitalnosti i radosti.

S druge strane, osude nas odvajaju od Svrhe lažno sugerirajući da je ono što vidimo sve što postoji. Zbog toga nam je lakše okriviti druge za ono što smatramo njihovim nedostacima ili lošim izborima. Presude nam oduzimaju vrijeme, energiju i pažnju. Zbog njih rasipamo ovu neprocjenjivu robu konstruirajući lažne priče. Kad bismo mogli vidjeti cijelu sliku - ili cijelu osobu - tada bi nam ponašanje drugih ljudi vjerojatno imalo mnogo više smisla nego sada. Što više znam o tuđoj priči, to mi je lakše prihvatiti tu osobu onakvom kakva jest, čak i ako smatram da su njeni postupci teški ili problematični. Dakle, ako mi je teško prakticirati suosjećanje prema nekom drugom, to shvaćam kao znak da jednostavno ne znam cijelu priču. Ne vidim veliku sliku.

Za više informacija o knjizi i šest praksi posjetite www.sixpractices.com .