Traženje Nade U beznađu

Dok svijet postaje sve mračniji, prisiljavam se da razmišljam o nadi. Gledam kako svijet i ljudi u mojoj blizini doživljavaju sve veću tugu i patnju, kako se agresija i nasilje useljavaju u sve odnose, osobne i globalne, i kako se odluke donose iz nesigurnosti i straha. Kako je moguće osjećati nadu, radovati se pozitivnijoj budućnosti? Biblijski psalmist je napisao: “Bez vizije narod propada.” Propadam li?

Ne postavljam to pitanje smireno. Borim se da shvatim kako bih mogao doprinijeti preokretanju ovog pada u strah i tugu, što bih mogao učiniti da vratim nadu u budućnost. U prošlosti je bilo lakše vjerovati u vlastitu učinkovitost: ako sam marljivo radio, s dobrim kolegama i dobrim idejama, mogli bismo nešto promijeniti. Ali sada sumnjam u to. Ipak, bez nade da će moj trud dati rezultate, kako mogu nastaviti? Ako nemam vjere da moja vizija može postati stvarnost, gdje ću naći snagu da ustrajem?

Kako bih odgovorio na ova pitanja, konzultirao sam neke koji su proživjeli mračna vremena. Vodili su me na putovanje u nova pitanja, ono koje me je odvelo od nade do beznađa.

Moje putovanje započelo je malom knjižicom pod naslovom "Mreža nade". Navodi znakove očaja i nade za najhitnije probleme Zemlje. Najvažnija među njima je ekološka destrukcija koju su stvorili ljudi. Ipak, jedina stvar koju knjižica navodi kao nadu je da Zemlja radi na stvaranju i održavanju uvjeta koji podržavaju život. Ljudi će biti uništeni ako se uskoro ne promijenimo. EO Wilson, poznati biolog, komentira da su ljudi jedina velika vrsta od čijeg bi uništenja svaka druga vrsta imala koristi (osim kućnih ljubimaca i sobnih biljaka). Dalaj Lama je govorio istu stvar u mnogim nedavnim učenjima.

Ovo mi nije ulilo nadu.

Ali u istoj sam knjižici pročitao citat Rudolfa Bahroa koji je ipak pomogao: "Kad oblici stare kulture umiru, novu kulturu stvara nekoliko ljudi koji se ne boje biti nesigurni." Može li nesigurnost—sumnja u sebe—biti dobra osobina? Teško mi je zamisliti kako bih mogao raditi za budućnost, a da se ne osjećam utemeljen u uvjerenju da će moji postupci napraviti razliku. Ali Bahro nudi novu perspektivu - taj osjećaj nesigurnosti, čak i neutemeljenosti, zapravo bi mogao povećati moju sposobnost da ostanem na poslu. Čitao sam o neutemeljenosti—osobito u budizmu—i nedavno sam je prilično iskusio. Uopće mi se nije svidjelo. Ali kako moja kultura umire, mogu li odustati od traženja tla na kojem bih stao?

Vaclav Havel mi je pomogao da još više privučem nesigurnost i neznanje. "Nada je", navodi on, "dimenzija duše, usmjerenje duha, usmjerenje srca. Ona nadilazi svijet koji se neposredno doživljava i usidrena je negdje iza njegova horizonta. Nije uvjerenje da će nešto ispasti dobro, nego sigurnost da nešto ima smisla bez obzira na to kako ispadne."

Čini se da Havel ne opisuje nadu, već beznađe: biti oslobođen rezultata, odustati od ishoda, raditi ono što se čini ispravnim, a ne učinkovitim. Havel mi pomaže da se prisjetim budističkog učenja da beznađe nije suprotnost nadi. Strah je. Nada i strah su neizbježni partneri. Svaki put kad se nadamo određenom ishodu i naporno radimo da se to dogodi, tada unosimo i strah—strah od neuspjeha, strah od gubitka. Beznađe je bez straha i stoga se može osjećati prilično oslobađajuće. Slušao sam druge kako opisuju ovo stanje. Neopterećeni snažnim emocijama, opisuju čudesnu pojavu bistrine i energije.

Thomas Merton, pokojni katolički mistik, dodatno je pojasnio putovanje u beznađe. U pismu prijatelju, savjetovao je: "Nemojte se oslanjati na nadu u rezultate. Možda ćete se morati suočiti s činjenicom da će vaš rad biti očito bezvrijedan i čak postići nikakav rezultat, ako ne i rezultate suprotne onome što očekujete. Kako se navikavate na tu ideju, počinjete se sve više i više koncentrirati ne na rezultate, već na vrijednost, ispravnost, istinu samog rada. Postupno se sve manje borite za ideju, a sve više za određene ljude. U Na kraju, stvarnost osobnog odnosa spašava sve.”

Znam da je to istina. Radio sam s kolegama u Zimbabveu dok njihova zemlja tone u nasilje i glad zbog djelovanja ludog diktatora. Ipak, dok moji kolege i ja razmjenjujemo e-poštu i povremene posjete, učimo da je radost još uvijek dostupna, ne zbog okolnosti, već zbog naših odnosa. Dokle god smo zajedno, dok osjećamo da nas drugi podržavaju, ustrajemo.

Neki od mojih najboljih učitelja u ovome bili su mladi vođe. Jedna od svojih dvadeset godina rekla je: "Važno je kako idemo, a ne kamo. Želim ići zajedno i s vjerom." Još jedna mlada Dankinja rekla je: "Osjećam se kao da se držimo za ruke dok hodamo dubokom, mračnom šumom." Jedna Zimbabveanka, u svom najmračnijem trenutku, napisala je: "U svojoj tuzi vidjela sam kako me drže, kako svi držimo jedni druge u ovoj nevjerojatnoj mreži pune ljubavi. Tuga i ljubav na istom mjestu. Osjećala sam se kao da će mi srce prsnuti dok sve to držim."

Thomas Merton je bio u pravu: tješi nas i jača to što smo zajedno beznadni. Ne trebaju nam konkretni rezultati. Trebamo jedno drugo.

Beznađe me iznenadilo strpljenjem. Dok napuštam potragu za učinkovitošću i gledam kako moja tjeskoba blijedi, pojavljuje se strpljenje. Dvojica vizionarskih vođa, Mojsije i Abraham, obojica su nosili obećanja koja im je dao njihov Bog, ali su morali napustiti nadu da će vidjeti kako se ta obećanja ostvaruju za njihova života. Oni su vodili iz vjere, a ne nade, iz odnosa s nečim što je izvan njihovog poimanja. TS Eliot to opisuje bolje od ikoga. U Četiri kvarteta piše:

Rekao sam svojoj duši, budi mirna i čekaj bez nade
jer nada bi bila nada za pogrešnu stvar; cekaj bez ljubavi,
Jer ljubav bi bila ljubav prema pogrešnoj stvari; ima još vjere
Ali vjera i ljubav i nada su sve u čekanju.

Ovako želim putovati kroz ovo vrijeme sve veće neizvjesnosti. Neutemeljeno, beznadno, nesigurno, strpljivo, jasno i zajedno.