Što čini Dobar život?

Što nas održava zdravim i sretnim dok prolazimo kroz život? Kad biste sada namjeravali uložiti u sebe u budućnosti, gdje biste stavili svoje vrijeme i energiju? Nedavno je provedeno istraživanje milenijalaca u kojem su ih pitali koji su im najvažniji životni ciljevi, a više od 80 posto reklo je da im je glavni životni cilj obogatiti se. A još 50 posto tih istih mladih odraslih osoba reklo je da je još jedan veliki životni cilj postati slavan.

I stalno nam se govori da se posvetimo radu, da guramo više i postignemo više. Stječemo dojam da su to stvari za kojima trebamo ići kako bismo imali dobar život. Slike cijelih života, izbora koje ljudi donose i kako ti izbori funkcioniraju za njih, te je slike gotovo nemoguće dobiti. Većinu onoga što znamo o ljudskom životu znamo tražeći od ljudi da se prisjete prošlosti, a kao što znamo, retrospektiva je sve samo ne 20/20. Zaboravljamo goleme količine onoga što nam se događa u životu, a ponekad je pamćenje doista kreativno.

Ali što ako bismo mogli gledati cijele živote kako se odvijaju kroz vrijeme? Što ako bismo mogli proučavati ljude od vremena kada su bili tinejdžeri pa sve do starosti da bismo vidjeli što doista održava ljude sretnima i zdravima?

Učinili smo to. Harvardska studija o razvoju odraslih mogla bi biti najduža studija života odraslih koja je ikada provedena. 75 godina pratili smo živote 724 muškarca, godinu za godinom, raspitujući se o njihovom poslu, kućnom životu, zdravlju i, naravno, usput se raspitujući ne znajući kako će se njihove životne priče odvijati.

Studije poput ove iznimno su rijetke. Gotovo svi projekti ove vrste propadnu u roku od jednog desetljeća jer previše ljudi odustane od studija, ili presuši financiranje istraživanja, ili se istraživači omesti, ili umru, a nitko ne pomakne loptu dalje niz polje. No, kombinacijom sreće i upornosti nekoliko generacija istraživača, ova studija je preživjela. Otprilike 60 od naših originalnih 724 muškarca još uvijek su živi, ​​još uvijek sudjeluju u studiji, većina njih u svojim 90-ima. Sada počinjemo proučavati više od 2000 djece ovih ljudi. A ja sam četvrti direktor studija.

Od 1938. godine pratili smo živote dviju skupina muškaraca. Prva grupa započela je istraživanje dok su bili studenti druge godine na koledžu Harvard. Svi su završili fakultete tijekom Drugog svjetskog rata, a onda je većina otišla u rat. A druga grupa koju smo pratili bila je grupa dječaka iz najsiromašnijih četvrti Bostona, dječaka koji su odabrani za studiju posebno zato što su bili iz nekih od najproblematičnijih i najnepovoljnijih obitelji u Bostonu 1930-ih. Većina je živjela u podstanarskim stanovima, mnogi bez tople i hladne vode.

Kada su ušli u studiju, svi su ti tinejdžeri bili intervjuirani. Obavljeni su im liječnički pregledi. Otišli smo u njihove domove i razgovarali s njihovim roditeljima. A onda su ti tinejdžeri odrasli u odrasle koji su ušli u sve sfere života. Postali su tvornički radnici i odvjetnici i zidari i liječnici, jedan predsjednik Sjedinjenih Država. Neki su razvili alkoholizam. Nekoliko ih je razvilo shizofreniju. Neki su se penjali na društvenoj ljestvici od dna pa sve do samog vrha, a neki su taj put napravili u suprotnom smjeru.

Utemeljitelji ovog studija ni u najluđim snovima ne bi mogli zamisliti da ću danas, 75 godina kasnije, stajati ovdje i govoriti vam da istraživanje još uvijek traje. Svake dvije godine naše strpljivo i predano istraživačko osoblje poziva naše ljude i pita ih možemo li im poslati još jedan set pitanja o njihovim životima.

Mnogi muškarci iz središta Bostona pitaju nas: "Zašto me stalno želiš proučavati? Moj život jednostavno nije tako zanimljiv." Ljudi s Harvarda nikad ne postavljaju to pitanje.

Kako bismo dobili što jasniju sliku tih života, ne šaljemo im samo upitnike. Intervjuiramo ih u njihovim dnevnim sobama. Njihovu medicinsku dokumentaciju dobivamo od njihovih liječnika. Vadimo im krv, skeniramo im mozak, razgovaramo s njihovom djecom. Snimamo ih kako razgovaraju sa svojim suprugama o svojim najdubljim brigama. I kada smo, prije desetak godina, konačno pitali supruge bi li nam se pridružile kao članice studije, mnoge su žene rekle, "Znate, bilo je krajnje vrijeme."

Dakle, što smo naučili? Koje su lekcije koje proizlaze iz desetaka tisuća stranica informacija koje smo generirali u ovim životima? Pa, lekcije se ne tiču ​​bogatstva ili slave ili sve više i više rada. Najjasnija poruka koju dobivamo iz ove 75-godišnje studije je sljedeća: dobri odnosi nas čine sretnijima i zdravijima. Razdoblje.

Naučili smo tri velike lekcije o odnosima. Prvi je da su nam društvene veze jako dobre i da usamljenost ubija. Ispostavilo se da su ljudi koji su više društveno povezani s obitelji, prijateljima, zajednicom sretniji, fizički su zdraviji i žive dulje od ljudi koji su slabije povezani. A iskustvo usamljenosti pokazalo se otrovnim. Ljudi koji su više izolirani od drugih nego što žele biti, otkrivaju da su manje sretni, zdravlje im se pogoršava ranije u srednjim godinama, funkcioniranje mozga im opada prije i žive kraće od ljudi koji nisu usamljeni. A tužna je činjenica da će u bilo kojem trenutku više od jednog od pet Amerikanaca izjaviti da su usamljeni.

I znamo da možete biti usamljeni u gomili i možete biti usamljeni u braku, tako da je druga velika lekcija koju smo naučili da nije samo broj prijatelja koje imate, i nije važno jeste li ili niste u vezanoj vezi, već je važna kvaliteta vaših bliskih odnosa. Ispostavilo se da je život usred sukoba jako loš za naše zdravlje. Vrlo konfliktni brakovi, na primjer, bez mnogo ljubavi, ispadaju vrlo loši za naše zdravlje, možda gori od razvoda. A život usred dobrih, toplih odnosa zaštitnički je.

Nakon što smo pratili naše muškarce sve do njihovih 80-ih, htjeli smo se osvrnuti na njih u srednjim godinama i vidjeti možemo li predvidjeti tko će izrasti u sretnog, zdravog osamdesetogodišnjaka, a tko ne. A kada smo skupili sve što smo znali o njima u dobi od 50 godina, njihove razine kolesterola u srednjim godinama nisu bile te koje su mogle predvidjeti kako će ostarjeti. Bilo je to koliko su bili zadovoljni svojim vezama. Ljudi koji su bili najzadovoljniji u svojim vezama u dobi od 50 godina bili su najzdraviji u dobi od 80 godina. Čini se da nas dobre, bliske veze štite od nekih praćaka i strijela starenja. Naši muškarci i žene koji su bili sretniji u partnerstvu izjavili su, u svojim 80-ima, da su u danima kada su imali više fizičke boli, njihovo raspoloženje ostalo jednako sretno. Ali ljudi koji su bili u nesretnim vezama, u danima kada su prijavili više fizičke boli, to je bilo pojačano više emocionalne boli.

I treća velika lekcija koju smo naučili o odnosima i našem zdravlju je da dobri odnosi ne štite samo naša tijela, oni štite i naš mozak. Ispostavilo se da je sigurno privržen odnos s drugom osobom u 80-ima zaštitnički, da ljudi koji su u vezama u kojima stvarno osjećaju da mogu računati na drugu osobu u trenucima potrebe, sjećanje tih ljudi dulje ostaje oštrije. A ljudi u vezama u kojima osjećaju da stvarno ne mogu računati na drugoga, to su ljudi koji ranije dožive pad pamćenja. A ti dobri odnosi, ne moraju biti glatki cijelo vrijeme. Neki od naših osamdesetogodišnjih parova mogli su se svađati iz dana u dan, ali sve dok su osjećali da mogu računati na drugoga kad im je teško, te prepirke nisu utjecale na njihova sjećanja.

Dakle, ova poruka, da su dobri, bliski odnosi dobri za naše zdravlje i dobrobit, to je mudrost stara koliko i brda. Zašto je ovo tako teško dobiti i tako lako ignorirati? Pa, ljudi smo. Ono što bismo stvarno željeli je brzo rješenje, nešto što možemo nabaviti što će nam živote učiniti dobrima i takvima ih održati. Veze su neuredne i komplicirane, a težak posao brige za obitelj i prijatelje nije ni seksi ni glamurozno. Također je doživotno. Nikad kraja. Ljudi u našoj 75-godišnjoj studiji koji su bili najsretniji u mirovini bili su ljudi koji su aktivno radili na zamjeni kolega s posla novim prijateljima u igri. Baš poput milenijalaca u toj nedavnoj anketi, mnogi naši muškarci dok su počinjali kao mladi ljudi stvarno su vjerovali da su slava, bogatstvo i visoka postignuća ono za čime trebaju ići da bi imali dobar život. Ali iznova i iznova, tijekom ovih 75 godina, naša je studija pokazala da su ljudi koji su prošli najbolje bili ljudi koji su se oslanjali na odnose, s obitelji, s prijateljima, sa zajednicom.

Pa što je s tobom? Recimo da imate 25, ili 40, ili 60 godina. Kako bi sklonost vezama uopće mogla izgledati?

Pa, mogućnosti su praktički beskrajne. To može biti nešto tako jednostavno poput zamjene vremena ispred ekrana s druženjem ili oživljavanja ustajale veze radeći nešto novo zajedno, dugim šetnjama ili izlascima, ili kontaktiranjem s onim članom obitelji s kojim niste razgovarali godinama, jer te prečeste obiteljske svađe užasno pogađaju ljude koji gaje.

Želio bih završiti citatom Marka Twaina. Prije više od jednog stoljeća, osvrćući se na svoj život, napisao je ovo: "Nema vremena, tako je kratak život, za svađe, isprike, žgaravice, pozivanje na odgovornost. Postoji samo vrijeme za ljubav, i to trenutak, da tako kažem, za to."

Dobar život se gradi dobrim odnosima.

Hvala.