Naš 5-godišnjak: Sam, Ali Ne Usamljen

Napisano 2012

Naš 5-godišnji sin Aum igrao se sam na imanju dva sata. Otprilike sat vremena nakon toga, moja me žena Nisha opomenula: "Stvarno si uživao u djetinjstvu sa svoja dva brata i sestre, djecom u susjedstvu i u školi. Sada ga pogledaj, kako je sam, nema se s kime igrati i nema kamo otići. Poduzmi nešto!" Prije 4 godine napravili smo svjestan skok u ruralnu Indiju, napuštajući visokotehnološke karijere u Silicijskoj dolini kako bismo se bavili prirodnom poljoprivredom.

Nisha je jednako uvjerena u našu odluku kao i ja, a opet, povremeno, ona i mnogi drugi voljeni iskreno su se osjećali loše jer Aum nema društva. On nam je jedinac i ne ide u školu (mi ga školujemo na farmi) a na obližnjim farmama ima samo troje djece od kojih nitko nema puno vremena za njega otkad ide u školu).

Svi u Aumovom životu zabrinuti su zbog njegove usamljenosti. Osim Auma i mene. Dokazi da nije "usamljen" ili "dosadno" svima su pred očima - kada nismo angažirani s njim, Aum je većinu vremena zauzet svojim mislima, stvarima, igrama, plesom itd. Povremeno ubaci svoju porciju nestašluka i bijesa, samo da nas podsjeti da je dijete. Inače, nikad ga nisam vidio nesretnog iz razloga zbog kojih većina odraslih u njegovom životu smatra da bi "trebao" biti nesretan.

Aum nema društvo svojih vršnjaka toliko ili često kao druga djeca. Nemamo TV kod kuće. Nikada mu nismo kupili nijednu igračku osim jednog lego kompleta i jedne kutije za igračke koje je Nisha dobila nakon što se osjećala loše jer mu nije kupila nikakvu igračku. Većinu njegove odjeće daruju obitelj i prijatelji. Dajemo mu jedan ili dva slatkiša tjedno i sladoled jednom mjesečno. Nema kekse, čokolade, gazirana pića, brzu hranu ili bilo koju grickalicu koja dolazi u pakiranju i prodaje se u maloprodaji. Mora da je jedno jadno dijete, zar ne? Ako kažem "Ne", netko bi mogao odgovoriti s: "Pa, on ne zna što propušta i odgajan je u iznimno zaštitničkom okruženju." Nije ni istina.

On zna razloge za sve izbore koje smo napravili za njega i on ih je spremno prihvatio. Zapravo, on je uvijek spreman objasniti svoje izbore svakome tko želi znati. On je okusio/iskusio sve što druga djeca imaju i prilike su mu se pružale mnogo puta, s obzirom na naše česte posjete brojnim rođacima i prijateljima na različitim mjestima. Naravno, ponekad dolazi u iskušenje i pobuni se. Udaljavajući se od krajnosti podmićivanja i kažnjavanja, uspijevamo uspostaviti ravnotežu i pomoći mu da se drži svojih boljih izbora.

On nema velike ideje i koncepte što bi mu donijelo sreću. On samo u potpunosti živi svoj život. Za njega sve ima značenje. On ne previđa ovaj trenutak očekujući drugi; ne juri ni za čim i nema planova za sutra. Ide okolo kao da ima neograničene rezerve energije, znatiželje, vremena, vjere i volje da se bavi čime god i tko god mu se nađe na putu kao da... kao da intuitivno zna što želi. Kad bi mogao odgovoriti na pitanje "Što želiš u svom životu?" vjerojatno bi bilo: "Ne znam, ali svejedno želim sve, trenutak po trenutak." I čini se da mu ne smeta što mnoge od tih trenutaka provede sam. Ali uznemirava dosta drugih.

Po mom mišljenju, ruralni ljudi i ljudi iz srednje klase prošle generacije i prije, imali su ispravnu perspektivu o nedostižnim stanjima poput mira, sreće, radosti itd. Komunicirali su kroz mnoge poslovice i klišeje -- da smisleni angažman na poslu, boravak s obitelji i prijateljima i sa samim sobom, uglavnom pokriva sve stvarne uzroke sreće i mira. Smisao za angažman mogao je proizaći iz tragičnih i komičnih životnih situacija (a najčešće su njihovi životi bili puni tragičnog smisla). Ljudi nisu donosili odluke s jedinim fokusom na to hoće li ih to usrećiti. Sreća je bila samo jedno od razmatranja. Možda je značenje bilo važnije razmatranje. Ne postoji drugi način da objasnim žrtve za koje znam u povijesti, pa čak iu vlastitoj obitelji. Moj vlastiti otac je uvijek bio veseo čovjek cijelog svog života, unatoč tome što je imao pristup vrlo ograničenim resursima, vrlo malo izbora i vrlo mnogo odgovornosti. Gledam ga i znam da mogu biti sretna, bez obzira na sve.

Budući da sam u svijetu poljoprivrede, netko me nedavno pitao postoji li određeni gen u voću koji mu daje slatkoću. Nagađao je da ako bismo mogli pronaći taj gen, onda bismo mogli povećati kvalitetu i količinu slatkoće u voću. Ali što ako slatkoća nije izolirana karakteristika voća? Što ako je to kulminacijski učinak cijelog procesa rasta -- od sjemena do sazrijevanja? Naravno, ne jedemo voće koje nije zrelo i slatko. Ali jedemo li voće samo zbog njegove slatkoće? Bi li itko bio zadovoljan izvući samo slatkoću voća i uzeti ga kao tabletu? Može li se, dakle, sreća imati u bilo kojem trenutku kao trenutna stvar koju treba potrošiti? Ipak, ponašamo se u svakom trenutku svog života kao da nam je jedini cilj izbjegavati sve što bi donijelo nesreću i tražiti stvari koje bi donijele sreću:

Biti sam, nemati što raditi, odricanja, neugodnosti, kritiziranje, čekanje, loša sreća, slučajnost, neizvjesna budućnost... to bi trebalo donijeti nesreću, a mi ih izbjegavamo.

Konstantna zaokupljenost uma/i tijela poslom, ljudima ili zabavom, sebičnost, udobnost stvorenja, trenutno zadovoljstvo, sigurnost, izvjesnost, pohlepa... to bi trebalo donijeti sreću, a mi ih tražimo pod svaku cijenu.

Umijeće sreće je izgubljeno možda zato što smo je jureći otjerali. Umijeće trpljenja izgubljeno je možda zato što smo bježeći od njega stegnuli njegov čvor na sebi.

Mnogi sveci i religije rekli su da je u ljudskoj prirodi stalno oscilirati između žudnji i averzija. Znajući to, kroz povijest su ljudi u svim kulturama stvarali norme, rituale, običaje, tradicije, prakse, ceremonije i stavove kako bi obuzdali uzbuđenje i prigrlili poteškoće (srednji put, zlatna sredina). Zapravo, "sazrijeti u odraslu osobu" trebalo je značiti da je netko naučio razlučiti i primijeniti svoju kulturnu prtljagu bez da je površno smatramo teretom. Čak se i slijepo slijediti vlastitu kulturu smatralo boljim nego jednostavno biti slijep za nju. Ipak, čini se da se upravo to dogodilo na leđima našeg prevelikog, pretjeranog materijalističkog i tehnološkog rasta. Kad bismo personificirali svoj zeitgeist, bila bi to osoba s prevelikim rukama, nogama i mozgom. I malo, nejako srce. Nije ni čudo što jedemo ali gladujemo; imamo više svega i osjećamo se prazno; sve možemo napraviti super-brzo, a opet nemamo dovoljno vremena ni za što.

Naša ideja da se preselimo na farmu u selu bila je stvoriti prostor od nule u kojem bismo mogli ponovno izmisliti mnoge od tih starih, srednjih praksi kako bi odgovarale našim trenutnim potencijalima i patologijama. Izvan konteksta naše farme (a ponekad čak i unutar), teško mi je slijediti te vrijednosti i prakse jer je, pretpostavljam, ljudska psiha vidjela previše dokaza o neučinkovitosti starih tajni. Često se osjećam kao muškarac u potpunoj odjeći na plaži. Ali to je samo zato što smo užurbano stvorili zagušljive prostore koji su iznjedrili mnoge nevješte, pa čak i začarane krugove. Ono što nam treba su prozračni i hranjivi prostori u kojima možemo ponovno učiti stare vještine.

Imam samo 38 godina, a osjećam se kao starac nekog drugog doba kada uhvatim sebe kako reagiram na nečije pritužbe ili ambicije koje su normalne u ovom vremenu. Nisam ni siromašan, ni bogat, ni srednja klasa. U procesu sam napuštanja nastave. Ipak, volio bih zadržati stavove starije srednje klase prema životu. Bez pomoći velike filozofije ili religije, sve tajne svakodnevne sreće - naporan rad, poštenje, odlučnost, milost, strpljenje, čuđenje, zadovoljstvo, romantika, čak i nevinost - sve je bilo tu u tom razredu. Volio bih biti stalni učenik u tom razredu i da mi sin Aum bude učitelj.