Mjesto Gdje pišem

U prošlosti sam k srcu prihvatio savjet Virginije Woolf o tome da imam vlastitu sobu. Gdje god sam živio, trošio sam vrijeme i energiju na postavljanje ureda, prostora za sebe - s pravim stolom, papirima uredno posloženim u ormarima za dokumente, nagradama i diplomama izloženim na zidovima - pokušavajući stvoriti sobu prikladnu za pisca, pokušavajući svaki put napraviti stalno mjesto za sebe. Ali onda sam dobila djecu i selila se previše puta, a moje mjesto pisanja postalo je upravo ovdje, upravo sada. Mogu provoditi vrijeme praveći mjesto za pisanje, ili mogu provoditi vrijeme pišući, jer nema vremena za oboje. A budući da su sva mjesta privremena, odlučujem pisati.

Woolfovu "sobu" sada shvaćam kao više vremenski nego fizički prostor. Treba mi vremena više nego što mi treba ugrađena polica za knjige. Trebalo mi je previše vremena da to shvatim. Trebao sam znati, od početka. Uostalom, svoju prvu objavljenu kratku priču napisao sam rukom u bilježnicu stojeći u kući u Riversideu, u Kaliforniji, koju sam angažirao da očistim. Jednom sam danima pisao u stanu lišenom svega namještaja osim vreće za sjedenje. Sastavio sam nagrađivanu priču u kombiniranom dnevnom boravku/blagovaonici/kuhinji privremeno namještenog stana u Sidneyu, Nebraska, trkajući s vremenom dok je moj dvogodišnjak drijemao u susjednoj sobi, a moj nerođeni sin ritao se u meni. Radila sam u podrumima, tipkala jednom rukom, dok sam dojila dijete. Zapisivao sam ideje u bilježnice tijekom nogometnih utakmica i baletnih proba. Čak sam potajno pisao u uredu groblja kad sam trebao slagati mrtve ljude u Excel proračunsku tablicu.

Protekle tri godine većinu sam pisala za stogodišnjim hrastovim stolom u kutu glavne spavaće sobe u našoj kući u West Hartfordu, Connecticut—prostor koji moje prijenosno računalo dijeli s računalom mog supruga, zajedno s kolekcijom zalutalih Lego kockica koje se neprestano mijenjaju, karticama za množenje, drvenim autićima kojima je potrebno ponovno zalijepiti kotače, koncem za šivanje gumba koji nedostaju, mojim ocjenama nastave, neplaćenim računima, bojice, komadiće slagalice i komad okamenjenog drveta.

Ovo je bio privremeni dogovor. Kad sjednem da ovo napišem, moram gurnuti u stranu dva glatka kamena s natpisom "tata" trajnim markerom, nakit spajalica i Ziploc vrećicu s oznakom "moja bundeva" koja sadrži devet pažljivo ubranih sjemenki. Ponekad su djeca sa mnom u sobi, igraju se ili čitaju na krevetu - jer je ova soba jedna od rijetkih klimatiziranih soba ljeti, najtoplija soba zimi. Svašta se događa u ovoj sobi. Pa ipak, sve je to prolazno.

Glavna središnja ladica sadrži mikrokozmos mog stola, moje kuće, mog pisčevog uma. To jest, ne sadrži gotovo ništa od neposredne praktične upotrebe. Ponekad pomislim da bih volio otvoriti ladicu i pronaći uredan niz hemijskih i olovaka, samoljepljive papiriće u različitim veličinama i bojama, više vrsta ljepljivih traka - sve što bi moje srce koje voli uredske potrepštine moglo poželjeti - ali nisam sigurna da je to stvarno istina. Umjesto toga, ladica sadrži hrpu talismana iz prošlih života: Puškinovu kutiju šibica s dvjestote obljetnice njegova rođenja 1999., komadiće žica iz kuće koju smo ponovno spojili u Lincolnu, Nebraska, perle slomljene ogrlice koju je moja kći jednom htjela popraviti, ulaznice za predškolsko događanje "Halloween Happening" u knjižnici s datumom 31. listopada 2011., koji se nikada nije dogodio jer je Storm Alfred ugasio svjetla na tjedan dana, ključeve vatrogasnih sefova koje vjerojatno više ne posjedujem, povećalo koje sam dobio s mojim kompaktnim Oxford English Dictionary 1992., trimere za nokte za dojenčad koje sam dobio s mojim novorođenčetom 2005., neotvoreni paket praznih mikrokaseta i dvije role nekorišteni film od 35 mm kupljen u drugom stoljeću, pokvareni pedometar, dodatne poveznice za srebrni remen za sat, plastične plave dragulje koje je darovao moj sin, i, ako dublje kopate, možda čak i nešto praktičnije poput kutije sa spajalicama i nekoliko olovaka.

Ponekad ne mogu pronaći vrpcu koja bi mi spasila život, ali imam sve te druge predmete uvijek na dohvat ruke, i usred tih sučeljavanja, ovog nereda i neizvjesnosti, pišem. Ne samo da je za urednost i organiziranost potrebno vrijeme, već me i uredna okolina tjera da imam uredne misli. I nikada ne dolaze tim putem. Poremećaj se oslobađa; neka sve dođe bilo kojim putem. Smijem li uroniti u more nereda i iščupati predmete koji blistaju u svjetlu sadašnjosti. Mogu li zadržati ono što je važno i ostaviti po strani ostalo za neki drugi dan.

Tako da na neki način, pretpostavljam, pomaže znati da u svakom trenutku mogu otvoriti svoju ladicu i pogladiti komad granita s planina Box Springs udaljenih 2900 milja. Ali ovaj stol nije jedino mjesto gdje pišem, jer sam naučio pisati bilo gdje, svugdje. Uvijek sa sobom nosim bilježnice i olovke. Nosim svoju sobu sa sobom. Zaronim u ladicu svog uma. Sve je prolazno.