Liječenje Izgaranja pažljivom Brigom O Sebi

"Izgorjeti znači pustiti nečiju svjetlost da se gasi dok ne nestane. Kao međusobno ovisna bića, mi smo odgovorni pobrinuti se da se naš plamen potpiri." - Jennifer Jean

Predavao sam radionice pisanja poezije 13 godina, tako da su predavanja sada gotovo pačja juha. Uvijek su zabavni, a ja uvijek učim od svojih učenika, bilo da predajem srednjoškolcima, postdiplomcima ili starijima u svojoj lokalnoj knjižnici. Međutim, kad me je prije dvije godine nazvao direktor Amiraha, tražeći od mene da predajem tečaj poezije žrtvama trgovine ljudima u njihovoj sigurnoj kući, znao sam da ću se morati osloniti na više od hrabrog stava koji može učiniti. I definitivno bih trebao više od pukog iskustva u nastavi i poznavanja pisanja poezije.

Ovo bi bio prvi put da sam razvila specijalizirani kurikulum za ranjivu, često nevidljivu skupinu žena koje su se borile da zaliječe strašne psihičke i fizičke traume i izgradila povjerenje s njima. Znao sam da će ovo konkretno "prvo" biti emocionalno izazovan izazov za mene! Odavno sam bila svjesna da se bezglavo bacam u volontiranje. Bilo je trenutaka kada sam se toliko zaokupila volontiranjem da sam zanemarila svoju obitelj i potpuno sam izgorjela. Ovaj put sam se zakleo da ću nastaviti svjesnije. Ono na što sam se na kraju upustio (i usput mijenjao) bila je strategija brige o sebi koja mi je omogućila da uspješno služim štićenicima sigurne kuće, a pritom sam izbjegao volontersko sagorijevanje.

KORAK 1

Uredio sam svoj molitveni život. I meditacija i molitva uvijek su me držale u kontaktu s onim tko je glavni (Božansko, ne "ja"). I, tijekom ovog iskustva podučavanja, te su mi prakse pomogle da zadržim jasnoću o svojoj svrsi u sigurnoj kući (davati, a ne očajavati). Nastavio sam moliti svaku noć sa svojom obitelji, ali sam također uključio molitvu u svom automobilu prije ulaska u sigurnu kuću i nakon izlaska iz svakog razreda. Molio sam se za žene da ozdrave i napreduju, i molio sam se da im mogu služiti na način koji im je najpotrebniji.

KORAK 2

“Prijavila sam prtljagu” kako neki kažu. Nosila sam se s vlastitim emocionalnim izazovima i stvarnošću. Iako nisam preživio trgovinu ljudima u svrhu seksa, imao sam vlastita loša iskustva sa zlostavljačima i objektivizatorima. Godinama sam radio s terapeutom kako bih se suočio s tim iskustvima, raščlanio ih i prošao kroz njih. Ipak, znala sam da će podučavanje u sigurnoj kući sigurno probuditi osjećaje iz moje prošlosti i znala sam da će se ti osjećaji (obično ljutnja) nataložiti u mom tijelu, čineći me napetom, bolesnom, mutnom, hipervigilantnom ili umornom. Kako bih oslobodio tu ustaljenu, zaglavljenu energiju, posvetio sam se redovitom prakticiranju joge i core-energetskih vježbi. Moja praksa nikad nije bila savršena, ali čak su mi i razna spajanja koja sam postigao omogućila da pustim svjetlost u tok energije kroz moje tijelo. Kad sam pustio svjetlost, dah i pokret u svoje tijelo, imao sam još nešto osim ljutnje iz čega sam mogao crpiti dok sam predavao ovaj izazovni tečaj.

KORAK 3

Odvojio sam vrijeme za dekompresiju. Umjetnost, poput poezije, prvenstveno uključuje misli i emocije. Ako nisam donio pažljiv plan nakon podučavanja poezije u sigurnoj kući, bilo je lako odlebdjeti i pustiti misli da odlutaju. Ako nisam bio oprezan, pao sam u očaj. Tako bih ponekad nakon nastave sjedio u obližnjem Starbucksu, jeo čokoladu i pisao razmišljanja u svoj dnevnik. Morao sam priznati kada je moj volonterski rad utjecao na mene, a taj je dnevnik bio izvrstan spremnik mojih emocija i izvrstan tragač mog emocionalnog napretka. Češće bih išao trčati u park ili na traku za trčanje u YMCA. Energiziranje mog tijela bio je izvrstan način da ostanem u sadašnjosti, što mi je omogućilo da se lakše povežem s nadom. Bez obzira na sve, nisam otišao izravno kući i komunicirao sa svojom obitelji — moj je cilj bio preraditi to iskustvo od njih kako ne bih nenamjerno bacio zaostalu negativnost na njih.

KORAK 4

Njegovao sam sustav podrške. Kao i svi, imam nekoliko krugova podrške. Za mene to uključuje (bez određenog reda): moju obitelj, posebno mog muža i brata; kolege književnici i profesori poezije; kolege volonteri Amirah; prijatelji u vjeri; i moj nevjerojatni terapeut. Kad sam podučavao preživjele, pobrinuo sam se da redovito komuniciram s tim ljudima. Izlazila sam s mužem. Svaki sam tjedan nazvao svoju prijateljicu Lenku koja živi u Kaliforniji. Također sam pronašla vremena da izvedem svoju djecu na aktivnosti u prirodi kako bismo se zajedno mogli smijati i opustiti. Bili su to svjesni trenuci povezanosti. Kada smo povezani s drugima i prisutni drugima, svjetlost nas pronalazi i ulazi u nas. Kada pustimo svjetlo unutra, imamo nešto moćno iz čega možemo crpiti kada služimo drugima.

Da budem iskren, nisam savršeno koristio ove strategije i počeo sam s nekim strategijama na pola predavanja. Sada bih volio da sam tada započeo svoju trenutnu praksu qigonga jer bi to bilo od velike pomoći u oslobađanju stvarno kalcificiranih emocija koje su na kraju uzrokovale nekoliko napada očaja koje sam imao. Uz sve ovo rečeno, dok se pripremam podučavati pisanje dnevnika i poeziju na Amirah u nadolazećim mjesecima, osjećam se sigurnije u to da sam zdrava osoba koja može pomoći drugima da se izliječe. Drugim riječima, uvjeren sam da mogu riješiti svoju sklonost izgaranju.

Izgorjeti znači pustiti nečiju svjetlost da se gasi dok ne nestane. Kao međusobno ovisna bića, odgovorni smo za potpirivanje našeg plamena. I suđeno nam je da dijelimo taj plamen s drugima.