Sve što Ti Treba Je ljubav?

PublicDomainPictures.net/Linnaea Mallette. CC0 1.0.

„Možemo li se usuditi misliti da su ljudi ljubazni i oblikovati organizacije oko tog stava?“

To je pitanje koje Rutger Bregman ispituje u svojoj najnovijoj knjizi Humankind , i to je pitanje s kojim se svatko tko se poput mene bavi radom s mladima i zajednicom bori svakodnevno. Ali je li Bregmanova optimistična analiza utemeljena na stvarnosti?

Za svakoga tko je pročitao ovaj članak o „Pravom Gospodaru muha“, bit prve polovice Bregmanove knjige bit će poznata. Njegova je pretpostavka da su, unatoč vijestima, društvenim mrežama, politici, religijama i ideologijama koje sugeriraju drugačije, „(uglavnom) ljudi, duboko u sebi, prilično pristojni.“ Nadalje, kaže:

„Kad bismo imali hrabrosti ovo shvatiti ozbiljnije, to je ideja koja bi mogla pokrenuti revoluciju... kad jednom shvatite što to zapravo znači... nikada više nećete gledati svijet na isti način.“

Bregman potkrepljuje ovaj zaključak pozivanjem na primjere koji se protežu od Britanije u Blitzu do uragana Katrina u New Orleansu, ali sugerira da - iako krizna vremena izazivaju suosjećanje i kolektivnu ljubaznost (bez sumnje bi pandemiju koronavirusa dodao na svoj popis da je knjiga izašla malo kasnije) - te se kvalitete zapravo pojavljuju češće i redovitije nego što bismo mogli priznati.

To se poklapa s mojim vlastitim iskustvom rada s mladima u izazovnim okolnostima u Ujedinjenom Kraljevstvu, ali postoji očiti odgovor: ako je ljubaznost naše prirodno stanje, zašto se onda ponašamo neljubazno barem jednako?

Za Bregmana, odgovor leži u retorici medija, u tome kako se skupine ponašaju kada nisu pod stresom i u tome kako ljudi na pozicijama moći formiraju i oblikuju politike o ekonomiji, politici, zdravstvu, obrazovanju i socijalnoj skrbi na načine koji nadjačavaju našu prirodnu sklonost da budemo ljubazni ili pojačavaju suprotan oblik ponašanja.

Bregman kaže da je Homo Sapiens povijesno trijumfirao kao vrsta jer je bio kooperativniji od drugih, a lovačko-sakupljačke zajednice razvile su jednakost resursa i preferenciju za ravnije strukture vodstva tijekom tisuća godina – tako da je ljudska evolucija bila manje 'preživljavanje najsposobnijih' nego najprijateljskijih.

No prelazak na složenije oblike civilizacije temeljene na poljoprivredi i industriji promijenio je te poticaje i povećao učestalost hijerarhije, konkurencije i rata, što sve zahtijeva dehumanizaciju u jednom ili drugom obliku. Bregman ispituje zločine 20. stoljeća i psihološke eksperimente koji ih navodno objašnjavaju, ali zaključuje da postoji malo dokaza koji pokazuju da su ljudska bića 'prirodno' nasilna, sebična i animalistička, iako nas okolnosti (i njihova manipulacija) svakako mogu takvima učiniti kada se ukaže prilika.

U poglavlju pod naslovom „Zašto dobri ljudi postaju loši“, on proučava unutarnje funkcioniranje vojske; korumpirajuće učinke moći; nasljeđe prosvjetiteljskog razmišljanja o čovječanstvu koje se usredotočilo na negativne, rasističke i individualističke osobine u ponašanju ljudi; i kako se sociopatski vođe biraju čak i u demokracijama u kojima žive ljudi koji pokušavaju biti ljubazni prema drugima.

„Prijateljski nastrojeni ljudi uvijek iznova nadaju se boljim vođama“, piše Bregman, „ali prečesto se te nade izjalove; razlog je taj što moć uzrokuje da ljudi izgube ljubaznost i skromnost koje su ih dovele na vlast ili ih nikada nisu ni posjedovali. U hijerarhijski organiziranom društvu, Machiavellijevi su korak ispred. Imaju ultimativno tajno oružje za pobjedu nad konkurencijom. Besramni su.“

Toliko o dijagnozi; što je s lijekom?

U drugom dijelu knjige Bregman dijeli primjere organizacija, političkih sustava, škola, zatvora i policijskih snaga koje su se oblikovale oko pozitivnog pogleda na čovječanstvo. U obrazovanju je, na primjer, igra nužnost u ljudskom razvoju jer se rađamo s razigranom prirodom, a djeca najbolje uče kada su prepuštena sama sebi. U zdravstvu, „Prema WHO-u, depresija je sada globalna bolest broj jedan. Naš najveći nedostatak nije na bankovnom računu ili proračunu, već u nama samima. To je nedostatak onoga što život čini smislenim.“

Ovi slučajevi pokazuju koliko je privlačnost igre, dostojanstva, autonomije i dobrote i humana i uspješna. Norveški zatvorski sustav, na primjer, funkcionira jer 'okreće drugi obraz', pa zatvorenici zapravo dobivaju bolje nego što zaslužuju. U zatvoru maksimalne sigurnosti s 250 dilera droge, seksualnih prijestupnika i ubojica, zatvorenicima je dopušteno razgovarati, čitati, plivati, skijati, kupovati, osnivati ​​rock bendove i crkve te kuhati zajedno. Njihova vlastita zajednica održava sve te objekte, uzgajajući četvrtinu svoje hrane sa svom potrebnom opremom, uključujući noževe.

Dokazi pokazuju da luksuzni zatvor ne uzrokuje visoke stope recidivizma - zatvorenici se ne žele vratiti - ali mijenja stavove u pozitivnom smjeru, pa kada se zatvorenik pušta natrag u zajednicu, ulaže se svaki napor kako bi se osiguralo da ne bude tempirana bomba. Svaki počinitelj je budući susjed. Zapravo, stope recidivizma su upola manje nego u bilo kojem drugom zatvorskom sustavu.

Iako je smještaj zatvorenika na ovaj način skuplji, dugoročne koristi su ogromne. „Humani sustav nije samo hrabar, već je i jeftiniji“, kako Bregman kaže, „Naš odgovor je više demokracije, više otvorenosti i više humanosti.“ Ili kako Tron Eberhardt, upravitelj norveškog zatvora, kaže: „Tretirajte ljude kao prljavštinu i oni će biti prljavština. Tretirajte ih kao ljudska bića i ponašat će se kao ljudska bića.“ Bregman nije naivan kada iznosi ove priče. Nisu savršene, ali u kulturi ili društvu koje žudi za 'učinkovitošću' isplati se biti i ljubazan.

Bregman je umirujuće blag u svom pristupu, ponekad oklijevajući u kritici uvriježenih uvjerenja o ljudima i postavljajući svoja pitanja promišljeno. Prevladavajuća tema njegove knjige je da ljubaznost i pomirenje ne treba otpisivati ​​kao iznimke, već ih slaviti kao normu - i koristiti kao središnji dio politike, ekonomije i društva u budućnosti.

U tu svrhu zaključuje s deset smjernica ili načela, uključujući „Kada ste u nedoumici, pretpostavite najbolje“ - budući da izbjegavanje prevare može značiti da ne vjerujemo dovoljno dobrim namjerama većine ljudi; i „Razmišljajte u scenarijima u kojima svi dobivaju“, budući da živimo u svijetu u kojem činjenje dobra povećava vjerojatnost da će svi imati koristi, kao što pokazuje slučaj norveškog zatvora.

Drugi princip je „Postavljajte više pitanja“, a ovdje Bregman pokazuje oštriji pristup svom pisanju. 'Zlatno pravilo' ne ide dovoljno daleko, kaže on, pa ne bismo trebali pretpostavljati da drugi ljudi žele da se prema njima postupa na određeni način (to je paternalizam). Umjesto toga, trebali bismo pitati kako žele da se prema njima postupa.

Empatija nas iscrpljuje, nastavlja; iscrpljuje nas jer se možemo previše brinuti o svemu, posebno kada provodimo toliko vremena na društvenim mrežama. Ali suosjećanje prema drugima je zdravo, sve dok održavamo distancu i jasne granice prema pojedincima koji pate. To nam daje energiju da budemo konstruktivni i učinkovito podržimo druge u njihovom vlastitom neovisnom izboru postupaka.

Bregmanova je poanta da bismo trebali koristiti svoj intelekt kao i svoje emocije kako bismo razumjeli druge i odluke koje donose. Ponekad moramo potisnuti želju da budemo ljubazni i čuti glasove koji se mogu činiti neprijateljskima u svojim zahtjevima za promjenom. „Pokušajte razumjeti drugoga, čak i ako ne razumijete odakle dolazi“, savjetuje.

Njegovo deveto načelo je imperativ da se ne sramimo činiti dobro, budući da su djela ljubaznosti zarazna, kao što možemo vidjeti u reakcijama na pandemiju koronavirusa diljem svijeta, od slikanja duga do procvata programa uzajamne pomoći i brige za naše bližnje. Konačno, potičemo nas da „budemo realni“, što znači da ne budemo cinični, već da realizam učinimo hrabrim činom u ciničnoj 'mediokraciji' - činiti i biti dobar, jer je to naša priroda. „Vrijeme je za novi pogled na čovječanstvo.“

U vrijeme kada je Covid-19 potaknuo mnoge razgovore o 'novoj normalnosti', a val prosvjeda oko pokreta Black Lives Matter stvorio je neviđeno iskustvo kolektivnog jedinstva, Bregmanova priča o novoj stvarnosti izgrađenoj na ljubaznosti dolazi u pravi trenutak. To je povijest naše prošlosti puna nade i nada u novu povijest koja se može svjesno stvoriti ako se posvetimo zadatku.

Ljubaznost kao apstraktna emocija nije dovoljna, ali kada se koristi kao uporišna točka rigoroznog istraživanja i konkretnog djelovanja, ona je i moćna i kreativna. U konačnici, ljubav može pobijediti, i često to i čini.