Ekologija Ak Ramanujam

"Rujan je upravo prošao ovdje u Chennaiju. A mi smo na polovici Tamizh mjeseca Purattasi , mjeseca dobro poznatog u narodnoj predaji po drugoj kratkoj ljetnoj vrućini, prije nego što stignu monsunske kiše. I dok je vrućina stvarna -- moje tijelo to može posvjedočiti -- ono što označava rujan za mene je drugačije vizualno i taktilno iskustvo -- mrlje sažvakanih prskanja po stazama -- ispljunuto ostaci voća Punnai , koje voćni šišmiši ostavljaju za sobom svako jutro, nakon njihove noćne gozbe.

To je ono što moja obitelj i ja radimo rujanskih jutra; koristimo se metla od kokosovog lišća za struganje pljuvačke voća Punnai s betonskih staza u blizini našeg bunara i spremnika za vodu. Pometemo ga na jednu stranu, a zatim malčiramo cijelu kolekciju sažvakanih, napola pojedenih i netaknutih, otpalih Punnai plodova u vrt, u malč postelju koja okružuje naše Punnai stablo. Punnai je tamiški naziv za stablo Calophyllum inophyllum , sveto hramsko stablo 'neithal tinai' , obalnog reljefa kojem Chennai pripada. Punnai je porijeklom iz mog dijela svijeta (tropske Azije), a nalazi se u dijelovima udaljenim jedan od drugog poput Indonezije, istočne Afrike i Australije. Drvo u našem vrtu nismo mi posadili. Vjerojatno ga je posadila ptičja kap. Ili puno vjerojatnije, voćni šišmiš.

Svakog rujanskog jutra kada smo tako zaokupljeni našim jutarnjim aktivnostima čišćenja, prisjetim se uz ironičan smiješak kako postoje ljudi koji žive u ovom mom gradu koji žele prijedloge za drveće koje bi zasadili oko svojih domova. Osim što, kažu -- idealno bi bilo da drveće ne bi trebalo olistati. Ili obilne količine cvijeća. Ili privući ptice i druga bića koja će svoj izmet (gnojivo) bacati na parkirane automobile. Kao odgovor, netko koga poznajem, tko je ovdje uključen u urbane aktivnosti sadnje drveća, primijetio je -- "Onda zvuči kao da želiš stablo od plastike?!".

Pitam se što je to u nama, u ovim danima i vremenima, što je zaboravilo kako se rastegnuti da bi primilo druga bića? Možda nisu svi voljni ozbiljno i pažljivo sagledati svoje živote i krenuti putem do asimptotičkog minimalizma. Ali sigurno, svi se možemo pokušati malo rastegnuti, gdje god trenutno bili, da vidimo možemo li stvoriti malo više prostora za druga stvorenja s kojima dijelimo ovaj planetarni dom? Kako bi to izgledalo? Koje bismo manje, privremene neugodnosti odlučili trpjeti dok ponovno učimo dijeliti prostor i odvikavamo se od usredotočenosti na sebe? Ovo je pjesma AK Ramanujama , pjesnika, prevoditelja, folklorista i filologa, koja govori o ovom upitu -- Gayathri Ramachandran"

EKOLOGIJA AK RAMANUJAN,

Objavljeno u 'Second Sight', 1986

Dan nakon prve kiše,

godinama bih dolazio kući

u bijesu,

jer sam mogao vidjeti s milje udaljenosti

naša tri stabla Red Champak

učinio to opet,

rascvjetao se i dao Majci

njezina prva zasljepljujuća migrena

sezone

s njihovim uličnim teškim obješenim

žuta pelud magla mirisa

nikakav vjetar nije mogao prosijati

nijedna vrata nisu mogla zatvoriti našu crnu –

kuća sa stupovima čiji su zidovi imali uši

i oči,

ljuske, mirisi, škripe kostiju, svake noći

gostujući glasovi, a bili su porozni

poput nas,

ali Majka, bljesnuvši ljutnjom

kao srebro njene majke,

gaćice za unuke

mokra kao hladna obloga na glavi,

ne bi dao da posječemo

rascvjetano drvo

star skoro kao ona, zasijan,

rekla je pored ptice u prolazu

providonosni izmet

dati joj bogove i svoje kćeri

a kćeri kćeri pune košare

jednogodišnjeg cvijeta

a za jednu liniju rođaka

miraz migrene u sezoni.